|
 Živjeli
tako u nekom selu domain i mačak. A mačak - lopuža prava; alosno li
bijase gledati ga! Ništa pred njim nisi smio ostaviti: sve što bi
zagledao, pograbio bi i u bestrag odnio. Stade seljak razmišljati:
mislio, mislio... uhvatio mačka i odnioga u šumu. Neka se tamo,
kakoznade i umije, snalazi!
I lutao, lutao mačak šumom, kadli
odjednom ugleda kolibicu. Dobauljao on do kolibice i nastanio se pod
krovom. Oćutjevši glad, mačak bi odlazio u šumu, miševa nahvatao i opet
se domu vračao.
Krenuo tako jednom u šetnju a eno mu
ususret lisice. Pogleda lisica mačka i zadivi se: "Toliko ja godina u
šumi živim, ali ne vidjeh još ovakove zvijeri!" Nakloni se pred njim i
smjesta ga upita:
- Reci, dobri mladiću, tko si, odakle si
i kako tije ime?
A mačak izusti:
- Zovu me Katafej Ivanovič. Poslali me
ovamo iz sibirskih šuma... poslali me vojvoda da vam budem!
- O, Katafej Ivanovič - nato će lija. -
Nisam ja to znala... Nego, hajde ti za mnom: bit ćeš mi gost!
I pošao mačak za lisicom. Dovela ga u dom
svoj, stala ga gostiti i usput zapitala:
- Jesi li ti, Katafeju Ivanoviču,
oženjen?
- Nisam. Sam živim.
- Eto i mene mlade neudane... Uzmi me za
ženu!
Mačak prihvati ponudu i započne u njih
svadbeno veselje.
Otišla drugoga dana lisica u lov, a mačak
ostao kod kuće.
Jurila, jurila lisica i ščepala patku.
Ponijela ona patku i, vraćajući se, nabasala na
vuka.
- Stani, lijo, i dodajder ovamo patku!
- Neću. Ne dam!
- E, onda ću je sam uzeti...
- A ja ću to javiti Katafeju Ivanoviču i
on će te pojesti!
- Tko li je taj Katafej Ivanovič?
- Zar još nisi čuo? Eno, poslali ga iz
sibirskih šuma, vojvoda da nam bude... Ja sam nekad bila
"lisica-bezmužica", a sada sam našega vojvode žena!
- Ne, nisam još toga čuo, Elizabeto
Ivanovna. A, da li bih i ja mogao pogledati vojvodu?
- Uuu! Srdit je naš vojvoda! Ne svidi li
mu se netko, odmah ga pojede! Pripremi ti lijepo ovna pa mu ga donesi.
Ovna položi tako da ga lako bude vidjeti, a sam se sakrij da te Katafej
ne zapazi; jer, ako te zagleda: jao si ga tebi!
Odjurio vuk u potragu za ovnom a lisica
stazom prema svojoj kući.
Tek što je krenula, eto ti medvjeda...
- Stani, lijo! Komu ti patku nosiš? Daj
je ovamo...
- Miči se od mene, medvjedusino! Tornjaj
se dok si živ i zdrav, jer ću - ne poslušaš li me - Katafeja pozvati, pa
nek te pojede!
- A tko je taj Katafej?!
- Katafej Ivanovič! Poslali ga iz
sibirskih šuma, vojvoda da nam bude... I ja sam nekad bila
"lisica-bezmužica", a sad sam našega vojvode žena!
- Je li? No, može li se pogledati
vojvodu, Elizabeto Ivanovna?
- Uuu! Da znaš kako je naš vojvoda srdit!
Nego, odi ti i pripravi mu dobroga bika; donesi ga i položi tako da te
Katafej Ivanovič ne vidi, a ti se sakrij; jer, ugleda li te: grdna će te
nevolja snaći...
Nestade medvjed u potragu za bikom a lisica
- kući.
A donio vuk ovna... Stoji i mudruje što li
sad činiti.
Pogleda: gle medvjeda kako bika nosi...
- Ziv bio, Mihajlo Ivanoviču! - vuk će.
- Ziv bio, brate Leone! - otpozdravi
medvjed. - Nisi li ovdje vidio lisicu s mužem? I
- Nisam, Mihajlo Ivanoviču, a i sam ih
čekam.
- Pa pođi onda k njima i lijepo ih
pozovi! - reče medvjed vuku.
- Ne, ne mogu, MiIiajlo Ivanoviču. Bolje
je da ti pođes... Ja sam ti nevješt u tome.
- Ne mogu ni ja, brate Leone... Ni ja baš
nisam upućen... .
Odjednom - gle! - odnekud dojuri zec.
Spazivši ga, vuk i medvjed povikaše:
- Hej, ti, kosooki! Dođi sad ovamo!
Zec se zaustavi.
- Zeko, zeko, spretan si i brzo juriš:
potrči k lisici i reci joj da su Mihajlo Ivanovič i brat mu Leon
Ivanovič već davno spremni i da je čekaju... nju i muža njezinog,
Katafeja Ivanoviča. Reci i da smo ovna i bika na uzdarje donijeli.
Potrčao zeko svekoliko ga noge nose, a
vuk se i medvjed stali ogledati gdje li će zaklon naći.
Tada će medvjed:
- Ja ću se na bor popeti.
- A ja? -upita vuk. - Na drvo ne mogu...
Nekud se moram sakriti.
Medvjed ugura vuka u žbunje, zakrije ga
lišćem a sam se zatim uprti na bor, odakle stade gledati ne idu li
Katafej Ivanovič i lisica.
Za to je vrijeme zec dograbio do lijina doma
pa joj veli:
- Poslali me k tebi medvjed Mihajlo
Ivanovič i vuk Leon Ivanovič. Poručuju da već čekaju tebe i muža tvoga a
i darove su već donijeli: ovna i bika.
- Dobro je, kosooki. Sad ćemo mi doći.
Zagledavši gdje podruku idu mačak i
lisica, medvjed prozbori.
- Kako li je malen taj naš vojvoda
Katafej Ivanovič...
A mačak, spazivši bika, skoči na nj i uzme
zubima i šapama derati meso, sve kanda srdeći se:
- Mijauuu, mijauuu!...
Opet će medvjed vuku:
- Malen... ali kako je proždrljiv! Mi
zajedno toliko ne bismo ižderali, a njeniu ni to dovoljno nije!...
Prihtjelo se i vuku pogledati Katafeja
Ivanoviča, ali mu je lišće zastiralo pogled.
Krišom i napotihu vuk je počeo pomicati
lišće. A začuo mačak šuštaj u žbunju; pomisIi da je ono miš, ustremi se
i u hitrome se skoku zakvači vuku pandžama o gubicu!
Vuk se prestraši, skoči i pobjegne.
A preplašio se i mačak, pa se u trku djenu
penjati na stablo na kojem je sjedio medvjed.
"Evo ga, na" - pomisli medvjed - "i mene je
spazio!"
U smrtnome strahu, svalio se medvjed sa
stabla na zemlju, poskočio i pobjegao.
A lisica - dere li se i dere za njima:
- Bjež'te, bjež'te! Bjež'te prije neg vas
dohvati i proždre!!!
Sve su se otada zvijeri počele bojati mačka.
A mačak i lisica pripravili mesa za svu zimu, živeći i uživajući mnoge
blagodati.
Ni danas im loše nije.
S ruskoga preveo DANIEL NACINOVIC
Izvor:
- Daniel Načinović, "Mačak vozvoda",
Kalendar 1990 - Franina i Jurina, Edicija Libar od Grozda (Pula,
1990), p. 161-2.
|