|
|
|
|
|
I lutao, lutao mačak šumom, kadli odjednom ugleda kolibicu. Dobauljao on do kolibice i nastanio se pod krovom. Oćutjevši glad, mačak bi odlazio u šumu, miševa nahvatao i opet se domu vračao. Krenuo tako jednom u šetnju a eno mu ususret lisice. Pogleda lisica mačka i zadivi se: "Toliko ja godina u šumi živim, ali ne vidjeh još ovakove zvijeri!" Nakloni se pred njim i smjesta ga upita: - Reci, dobri mladiću, tko si, odakle si i kako tije ime? A mačak izusti: - Zovu me Katafej Ivanovič. Poslali me ovamo iz sibirskih šuma... poslali me vojvoda da vam budem! - O, Katafej Ivanovič - nato će lija. - Nisam ja to znala... Nego, hajde ti za mnom: bit ćeš mi gost! I pošao mačak za lisicom. Dovela ga u dom svoj, stala ga gostiti i usput zapitala: - Jesi li ti, Katafeju Ivanoviču, oženjen? - Nisam. Sam živim. - Eto i mene mlade neudane... Uzmi me za ženu! Mačak prihvati ponudu i započne u njih svadbeno veselje. Otišla drugoga dana lisica u lov, a mačak ostao kod kuće. Jurila, jurila lisica i ščepala patku. Ponijela ona patku i, vraćajući se, nabasala na - Stani, lijo, i dodajder ovamo patku! - Neću. Ne dam! - E, onda ću je sam uzeti... - A ja ću to javiti Katafeju Ivanoviču i on će te pojesti! - Tko li je taj Katafej Ivanovič? - Zar još nisi čuo? Eno, poslali ga iz sibirskih šuma, vojvoda da nam bude... Ja sam nekad bila "lisica-bezmužica", a sada sam našega vojvode žena! - Ne, nisam još toga čuo, Elizabeto Ivanovna. A, da li bih i ja mogao pogledati vojvodu? - Uuu! Srdit je naš vojvoda! Ne svidi li mu se netko, odmah ga pojede! Pripremi ti lijepo ovna pa mu ga donesi. Ovna položi tako da ga lako bude vidjeti, a sam se sakrij da te Katafej ne zapazi; jer, ako te zagleda: jao si ga tebi! Odjurio vuk u potragu za ovnom a lisica stazom prema svojoj kući. Tek što je krenula, eto ti medvjeda... - Stani, lijo! Komu ti patku nosiš? Daj je ovamo... - Miči se od mene, medvjedusino! Tornjaj se dok si živ i zdrav, jer ću - ne poslušaš li me - Katafeja pozvati, pa nek te pojede! - A tko je taj Katafej?! - Katafej Ivanovič! Poslali ga iz sibirskih šuma, vojvoda da nam bude... I ja sam nekad bila "lisica-bezmužica", a sad sam našega vojvode žena! - Je li? No, može li se pogledati vojvodu, Elizabeto Ivanovna? - Uuu! Da znaš kako je naš vojvoda srdit! Nego, odi ti i pripravi mu dobroga bika; donesi ga i položi tako da te Katafej Ivanovič ne vidi, a ti se sakrij; jer, ugleda li te: grdna će te nevolja snaći... Nestade medvjed u potragu za bikom a lisica - kući. A donio vuk ovna... Stoji i mudruje što li sad činiti. Pogleda: gle medvjeda kako bika nosi... - Ziv bio, Mihajlo Ivanoviču! - vuk će. - Ziv bio, brate Leone! - otpozdravi medvjed. - Nisi li ovdje vidio lisicu s mužem? I - Nisam, Mihajlo Ivanoviču, a i sam ih čekam. - Pa pođi onda k njima i lijepo ih pozovi! - reče medvjed vuku. - Ne, ne mogu, MiIiajlo Ivanoviču. Bolje je da ti pođes... Ja sam ti nevješt u tome. - Ne mogu ni ja, brate Leone... Ni ja baš nisam upućen... . Odjednom - gle! - odnekud dojuri zec. Spazivši ga, vuk i medvjed povikaše: - Hej, ti, kosooki! Dođi sad ovamo! Zec se zaustavi. - Zeko, zeko, spretan si i brzo juriš: potrči k lisici i reci joj da su Mihajlo Ivanovič i brat mu Leon Ivanovič već davno spremni i da je čekaju... nju i muža njezinog, Katafeja Ivanoviča. Reci i da smo ovna i bika na uzdarje donijeli. Potrčao zeko svekoliko ga noge nose, a vuk se i medvjed stali ogledati gdje li će zaklon naći. Tada će medvjed: - Ja ću se na bor popeti. - A ja? -upita vuk. - Na drvo ne mogu... Nekud se moram sakriti. Medvjed ugura vuka u žbunje, zakrije ga lišćem a sam se zatim uprti na bor, odakle stade gledati ne idu li Katafej Ivanovič i lisica. Za to je vrijeme zec dograbio do lijina doma pa joj veli: - Poslali me k tebi medvjed Mihajlo Ivanovič i vuk Leon Ivanovič. Poručuju da već čekaju tebe i muža tvoga a i darove su već donijeli: ovna i bika. - Dobro je, kosooki. Sad ćemo mi doći. Zagledavši gdje podruku idu mačak i lisica, medvjed prozbori. - Kako li je malen taj naš vojvoda Katafej Ivanovič... A mačak, spazivši bika, skoči na nj i uzme zubima i šapama derati meso, sve kanda srdeći se: - Mijauuu, mijauuu!... Opet će medvjed vuku: - Malen... ali kako je proždrljiv! Mi zajedno toliko ne bismo ižderali, a njeniu ni to dovoljno nije!... Prihtjelo se i vuku pogledati Katafeja Ivanoviča, ali mu je lišće zastiralo pogled. Krišom i napotihu vuk je počeo pomicati lišće. A začuo mačak šuštaj u žbunju; pomisIi da je ono miš, ustremi se i u hitrome se skoku zakvači vuku pandžama o gubicu! Vuk se prestraši, skoči i pobjegne. A preplašio se i mačak, pa se u trku djenu penjati na stablo na kojem je sjedio medvjed. "Evo ga, na" - pomisli medvjed - "i mene je spazio!" U smrtnome strahu, svalio se medvjed sa stabla na zemlju, poskočio i pobjegao. A 1isica - dere li se i dere za njima: - Bjež'te, bjež'te! Bjež'te prije neg vas dohvati i proždre!!! Sve su se otada zvijeri počele bojati mačka. A mačak i lisica pripravili mesa za svu zimu, živeći i uživajući mnoge blagodati. Ni danas im loše nije. S ruskoga preveo DANIEL NACINOVIC Izvor:
|
|
This page compliments of Marisa Ciceran Created Thursday,
November 08,
2001; Last updated: Wednesday, July 25, 2007
|
Živjeli tako u nekom selu domain i
mačak. A mačak - lopuža prava;
alosno li bijase gledati ga! Ništa pred njim nisi smio ostaviti: sve što bi zagledao, pograbio bi i u bestrag odnio. Stade seljak
razmišljati:
mislio, mislio... uhvatio mačka i odnioga u šumu. Neka se tamo,
kakoznade i umije, snalazi!