|
O tamburici (cindri) Instrumenti koje postoje na istarskom folklomom području prvenstveno su iz roda drvenih duhaćih instrumenata, koji su veoma dobro poznati širom poluotoka. To su prije svega osopele (roženice) i mih (meh), a potom svirale (duplice, dvojnice, vidalice, volarice), šurle i mišnice. To su instrumenti kod kojih tonski niz odgovora nizu narodne vokalne muzike, poznatije kao pjevanje "na takno i debelo" (u sekstama) ili pjevanje "u dva" (u tercama). Pored ovih instumenata na Bujštini, Bužestini i gomjoj Pazinštini sačuvana su još dva instrumenta, violin (vijulin) i bajs, na kojem gunjci izvode polku, mafrinu, mazurku, šete paši, špic polku i druge plesove. Međutim, u Istri se još danas svira na još jednom instrumentu, koji je zasigurno najmanje poznat, a to je tamburica s dvije žice, popularan u sjevemoj Istri - Ćićariji. Tamburica je narodni instrument s dvije žice, unisono (jednoglasno) ugođene. Dugačak je oko 70 cm. Pravi se od javora, klena ili šestila. Drvo se mora susiti nekoliko godina, a kad je potpuno suho, raspili se na četiri dijela, a potom izradivač tamburice odabere najbolji komad od kojega ce napraviti instrument. Od tog dijela najprije se izdubi korpus, potom gornja daska i hvataljka. Nakon toga valja izraditi kobilicu i konjić, na koje će se naslanjati žice, te gomji dio s vijcima. Kadaje sve gotovo, majstor dijelove čvrsto zalijepi te ostavi da se dobro osuše. Preostalo je da se na hvataljku stavi 12 žicanih pregrada, koje u Ćićariji zovu pasi. Preko pasi se stave dvije žice, ugode jednoglasno i instrument je gotov. Naravno, za sviranje je potrebna i trzalica, koju svirači sami prave od kore trešnje ili nekog drugog drveta. Tonski niz tamburice je netemperiran, ali ne odgovara nizu pjevane muzike tog kraja, poznatije pod nazivom bugarenje. Bugariti znaci pjevati i to tekst narodne epike i epsko-ljubavne poezije. I bugarenje uvijek žvuci dvoglasno, ali za razliku od pjevanja "na tanko i debelo" ili "u dva" ne u solističkom već grupnom izvođenju. Bugarenje je uokvireno u niz od najviše pet tonova, mnogo užih intervala nego li su oni u pjevanju i sviranju u ostalim krajevima Istre. No, takav niz nema tamburica. Tome u prilog govori i podatak da se uz svirku na tamburici ne mogu pjevati (bugariti) ćićske narodne pjesme. Razmak između pasi (pregrada) na hvataljci je kod svih 12 ista, oko 3 cm, a što daje ovom instrumentu i poseban zvučni ugodaj, kojega ne nalazimo ni kod kojeg drugog muzičkog instrumenta na našem području. Ako bismo tonski niz tamburice približno zabilježili notama, onda bismo dobili jednu vrst kromaiske skale (12 pasi), a to znači da je razmak (interval) među tonovima približtno pola tona. Na Ćićariji tamburica ima još jedan naziv. Naime, Istro-rumunji u Žejanama i Munama nazivaju taj instrumen - cindra, a svirku na njemu - cindrat. Postoji vjerojatnost da su cindru donijeli sobom iz svoje pradomovine upravo Istro-rumunji koji su se u ove krajeve doselili polovicom XV stoljeća, a nakon toga su je prihvatili i starosjedioci. Tome u prilog govori i kazivanje nastarijih svirača na Ćićariji da su prve tamburice donijeli u Prapoće, Lanišće, Podgaće i druga mjesta ovog područja njihovi stariji upravo iz "\1una i Žejana. Činjenica da se uz tamburicu ne može bugariti, također potvrđuje prepostavku da su je donijeli Istro-rumunji.
Tamburica služi za samostalno sviranje i kao pratnja plesovima (polka, valcer, mazurka). Danas na cijelom području Ćićarije ima samo nekoliko svirača na ovom instrumentu. Nekada ih bilo znatno više. Najbolji su Cirii Sinčić, Frane Šverko, Anton Šverko i Josip Šverko iz Prapoća, Ivan Sanković iz Žejana, Anton Ujčić iz Muna, lvan Poropat iz Vodica, Roko Poropat iz Trstenika, Anton Božić iz Rašpora, Anton Medica i Lojzo Cerin iz Račje Vasi, Grgo Šverko, Jo.sip Poropat, Anton Buždon, Anton Poropat, Ivan Šverko, Mate Poropat, Anton Šošić, Guštin Poropat i Josip Grbac iz Lanišća. Mnogi od njih su bili i dobri izradivači tamburice, a danas je još prave Josip Šverko iz Prapoća i Josip Grbac iz Lanišća. Prava je šteta da ovaj lijep i rijedak narodni instrument našeg kraja naglo nestaje. Danas ga možemo čuti i vidjeti jedino na smotri narodne muzike i plesa općine Buzet, koja se tradicionalno organizira u Humu - najmanjem gradu na svijetu. Renato Pernić Izvor:
|
