D. A. FACCHINETTI: »O ISTARSKIM SLAVENIMA« - NOVA KNJIGA »MATHIASA FLACIUSA«

Upoznavanje sa životom domorodaca

Nisu neuljuđeni, surovi, grabežljivi i neobuzdani divljaci, već upravo suprotno: pobožni, iskreni, čestiti i krajnje gostoljubivi - poruka je knjige. Ta se tvrdnja ne odnosi na Dajake s otoka Borneo poznate po odsijecanju glava svojim neprijateljima, kako bismo možda u prvi mah pomislili, već na istarske Hrvate iz okolice Svetvinčenta!

Naslovnica knjige Antonija Facchinettija 'O istarskim Slavenima

LABIN - Nisu neuljuđeni, surovi, grabežljivi i neobuzdani divljaci, već upravo suprotno: pobožni, iskreni, čestiti i krajnje gostoljubivi - poruka je nove, druge po redu knjige Biblioteke »historia@historia« labinskog izdavača Mathiasa Flaciusa. Tvrdnja se ne odnosi na Dajake s otoka Borneo poznate po odsijecanju glava svojim neprijateljima, kako bismo možda u prvi mah pomislili, već na istarske Hrvate iz okolice Svetvinčenta!

Godine 1847. tadašnji je župnik u tom istarskom selu Antonio Facchinetti u časopisu »L'Istria« objavio članak pod naslovom »Degli Slavi Istriani« u kojem se suprotstavlja negativnom stereotipu što ga je prema ruralnim stanovnicima gajio tadašnji istarski građanski sloj. Taj je odnos gotovo bez iznimke značio odnos obrazovanih Talijana spram neukih Slavena - kako su se zbirnim imenom nazivali Hrvati i Slovenci. Teolog, ali i filozof Facchinetti opisuje život i običaje Hrvata vezane uz vjerski život, vjenčanja, pogrebe, liječenje bolesti, moralne norme te predrasude i praznovjerja. Kao svećenik ponajprije se divi čistoći njihove vjere i hvali predanost kojom pristupaju vjerskim obredima, a zatim ističe njihovo zdravlje, fizičku snagu i prirodnu inteligenciju te nadasve njihovu gostoljubivost i osjećaj za čast i poštenje.

»Ostanimo daleko od one mrske i zlonamjerne predrasude zbog koje držimo da su Slaveni manje vrijedni od nas, po načinu na koji osjećaju i na koji se ponašaju, a u odnosu na one iz naše pokrajine koji govore kakvim talijanskim narječjem«, piše Facchinetti uvodeći čitatelja u sadržaj svog članka.

Tekst je na hrvatski preveo Igor Grbić, a knjizi je predgovor pod naslovom »Od naroda bez povijesti do povijesnog naroda« napisao Miroslav Bertoša. U njemu objašnjava povijesne okolnosti i duh vremena u kojemu je nastala ta gotovo etnološka studija. Doznajemo tako da je svojevrsna »mentalna moda« čitavog 19. stoljeća bila osjećajnost prema slabim, bolesnim i nemoćnim te da su veliku popularnost uživali tekstovi o siromašnim i ugroženim slojevima društva. Među ostalim Bertoša navodi da je Antonio Facchinetti »intelektualni proizvod europske i istarske romantičarske kulture, onog čudesnog vala obožavanja kulta pastirskog, sirovog, primitivnog..., obožavanja onog dobrog divljaka koji je umornome burgeoisu i dekadentnom intelektualcu Ottocenta ulijevao nadu da u čovječanstvu još postoje vitalne duhovne, moralne i fizičke pričuve«.

Osim predgovora, u knjižicu su se jednako dobro uklopile i ilustracije iz života istarskih seljaka nastale tijekom pretprošlog stoljeća. Za današnjeg je čitatelja Facchinettijevo svjedočanstvo iz prve ruke nadasve zanimljivo i zabavno štivo što obiluje podacima iz kojih se uz malo forenzičarske ustrajnosti može rekonstruirati pulsiranje života u davno zaboravljenim vremenima. Na nekim ćemo mjestima prepoznati čega su naše današnje navade odjek, a na nekima ćemo se čuditi i smijati jer smo takvo ponašanje smatrali svojstvenim nekim udaljenijim i »primitivnijim« narodima. Primjerice, na mjestu gdje stoji da kad istarski Slaveni putuju, uvijek muškarac jaši na konju, a žena ide iza njega jer bi svaka slavenska žena smatrala da omalovažava svog muža kada bi mu dopustila da pješači.

R. SELAN