Marijeto Dobrić i njegova supruga Yueme

KRATKE SKICE ZA STO I JEDNO LICE

»Moje sopile« Marijeta i Yuemei Dobrić

Nostalgiju za starim krajem danas 42-godišnji stanovnik New Yorka »utapa« u glazbi i društvu svoje supruge Kineskinje, a vrlo su prisni i s nekadašnjim novinarom našeg lista Tihomirom Staničićem Ševom

Piše Marijan MILEVOJ

Kad mi se na Crću prvi put obratio na hrvatskom jeziku u društvu simpatične i nasmijane Kineskinje, pitajući za banku, po izgovoru sam odmah primijetio da je to naš, labinjonski Amerikanac. Pola sata kasnije susreo sam ga u drugom dijelu starog grada, gdje je počeo spontan i neposredan razgovor pa sam ubrzo doznao da se zove Marijeto Dobrić i da je njegov otac rodom iz lijepog sela Brovinja nadomak Koromačna, ali da je s roditeljima živio u Puli. Tu je i rođen prije 42 godine, a kao mladi medicinski brat otišao je kod tete u Ameriku i ondje ostao. Za Pulu ga vežu drage uspomene: tu je uronjena njegova mladost, ponajviše uz glazbu i grupu KUD Idijoti, s kojom je nastupao kao basist. Iz tog se razdoblja rado prisjeća i Buca Zgrabljića i još mnogo drugih lijepih događanja, na koje će se vraćati u danima nezaobilazne nostalgije. A ona će biti to jača i intenzivnija jer je u Americi ostao kao turist pa mu je trebalo desetak godina da dobije »papire«, odnosno legalizira svoj status. Zbog toga će tek 1994. godine posjetiti roditelje, koji su se u međuvremenu preselili u novu obiteljsku kuću u Vinežu, da bi njegova majka sve do umirovljenja svakodnevno putovala na posao u Pulu. I nedavni dolazak u rodni kraj vezan je uz teško oboljelu majku pa joj brižan sin nastoji pomoći koristeći svoju terapiju i iskustva.

Kasnije smo se susreli više puta i svaki će put reći da mu je glazba u Americi bila najbolji prijatelj, da je u vlastitom studiju snimao skladbe koje su najviše bile vezane uz stari kraj. Poklonio mi je demo snimku pa sam se i sam u to uvjerio, a u jednoj od skladbi, pjevajući čas na engleskom, a čas na cakavici, stalno naglašava da bi »ote umret va storen kroje«. Na pitanje zbog čega takva želja, odvratit će da u New Yorku, gdje se skrasio, među svojim Istranima vrlo često govori o starom kraju, da je to tema koju je nemoguće izbjeći, da su im takve teme najdraže, premda je za mnoge od njih povratak iz mnogih razloga tek samo san. U većini tih pjesama on je autor, aranžer i glazbena pratnja, ali će naglasiti da se s njim u nekoliko pjesama kao vokalna pratnja, ali i autor pojavljuje njegov dragi prijatelj Denis Benčić, rodom iz Pule. Ipak, najdraža mu je i najmilija pratnja njegove sitne i uvijek nasmijane supruge Yuemei, rodom iz sjeverne Kine, koja je stalno uz njega. Naučila je i nekoliko labinjonskih riječi, među kojima i pozdrave, ali i frazu »niman šoldi«, koja izgled nije tako rijetka ni u Americi. U njegovoj za nas najzanimljivijoj pjesmi »Moje sopile«, u kojoj opjevava svoju Labinšćinu i najdraže ljude u njoj, njegova Yuemei ga prati kao vokal ponavljajući svojim ljupkim glasićem refren.

Nakon što je godinama radio kao konobar, Marijeto je opet bolničar, a njegova supruga, iako je u Kini diplomirala medicinu, sada radi kao kontrolorka za jednu kinesku tvrtku koja iz njegove domovine uvozi tekstil. Na »sugestiju« da bi ona u Labinu mogla otvoriti kineski dućan, i pritom ne bi bila prva, samo se nasmijala. On bi pak bio sretan da se neka od njegovih pjesama čuje i na Radio Labinu, o čemu je već kontaktirao Adriana Šćulca.

Od Marijeta Dobrića doznali smo da je vrlo blizak s nekadašnjim vrsnim novinarom, urednikom i filmskim kritičarom našeg lista Tihomirom Staničićem Ševom, koji je kao osoba nemirna duha u Nju York otišao potkraj 80-ih proteklog stoljeća u posjet bratu, i otad nije nikad više bio u Puli. Ševa živi u Astoriji, kojih desetak minuta hoda od njega, zajedno su konobarili, a sada nekad jedan od najboljih pulskih igrača bridža vozi taksi ulicama New Yorka. Kada se sredinom kolovoza Marijeto i labinska Yoko Ono, kako su je već ovdje nazvali, budu vratili u svoj njujorški dom, lijepe dojmove iz rodne Istre podijelit će upravo sa Ševom.