Ovaj snimak učinjen je početkom 20-ih godina prošlog stoljeća u rabačkom port

KAKO JE RABAC IZGLEDAO IZMEĐU DVA RATA

Tople i čedne Rapčanke

Turista je u Rapcu bilo već 1924. godine. Najživlje je bilo kada je u luci pristajao parobrod, a luka je vrvjela jedrenjacima s čijih su se jarbola mladići bacali u more. Među njima je najveći i najljepši bio jedrenjak »Viola«

Malo je knjiga koje opisuju život Rapca između dva rata, a jedna od takvih nedavno mi je slučajno došla u ruke. Napisana je 1976. godine, dakle prije gotovo tri desetljeća, naslov joj je »Moja posljednja četvrtina života« (Ili mio ultimo quarto), izašla je u Trstu, a njen autor je Dino Saraval. On danas vjerojatno nije poznat i najstarijim Rapčanima, a veze s Rapcom stekao je nakon što je najvjerojatnije oženio jednu od kćeri bogate tršćanske obitelji Fillinich, koja je u Lošinju, ali i ondašnjem ribarskom i pomorskom mjestu, nedaleko od današnjeg hotela Lanterna imala veliku vilu s gospodarskim zgradama.

Ova zasigurno zanimljiva i obrazovana osoba u toj se knjizi osvrće na svoj život, prijatelje i događanja u Trstu i ondašnjoj Italiji, ali u više navrata vrlo dokumentarno piše o Rapcu. Zanimljivo je da je i najviše fotografija iz Rapca, premda je njihov nedostatak što su objavljene bez legendi, pa se zapravo ne zna o čemu se radi i koji su likovi na njima.

Zanimljiv je njegov opis ljeta godine 1924. Zamjećuje kupače u kostimima, koji i kada je riječ o muškarcima izgledaju kao današnji biciklistički trikoi, brižljive mame koje motre na svoju djecu u moru, ali i zaljubljenu djevojku plave puti koja, pazeći da je ne primijete roditelji, čeznutljivo gleda prema mladiću, koji joj uzvraća pogled. Osim domaćina spominje i namjernike iz Labina i Pazina, a u luci mnogo jedrenjaka, među kojima je najveći i najljepši onaj pod nazivom »Viola«. S njihovih se jarbola mladići junače pred djevojkama bacajući se u more, a stariji negoduju, proglašavajući ih ludima.

Najljepši događaj u rabačkoj luci tih godina uplovljavanje je parobroda, kojim se putovalo do Rijeke, odnosno Pule, a manje je bio zanimljiv polazak autobusa prema Pazinu, odnosno Trstu. Dino Saraval opisuje i neke zanimljive događaje, pa će spomenuti učitelja koji živi izvan mjesta, po kojem će se poslije rata tamošnje turističko naselje nazvati Girandella, iako se on zvao zapravo Girardelli. Za njega će reći da je bio poznat po poznavanju ljekovitog bilja, iako je u to vrijeme on tiskao i razglednice Rapca, kako ga u svojoj knjizi naziva i Saraval, a ne Portalbona, kako se službeno zvao s dolaskom Italije.

Gdje su nestale ovolike ribe u rabačkoj vali

Autor knjige osvrće se i na izvjesnog Tonija iz Južne Amerike, koji je živio u Čileu, gdje se navodno obogatio. Prisjeća se i izvjesne komične situacije vremešnog signora Nane, koji je išao loviti ribone usred rabačke drage, ali ga iznenada zateklo nevrijeme. Uspaničen, neuspješno je pokušavao doveslati do obale, gdje je nad njegovom hudom sudbinom naricala njegova supruga, ali je na kraju sve sretno završilo. Te su se večeri svi smijali, samo je njegova žena plakala - piše pod podnaslovom »Rabačka nostalgija« gospodin Saraval. On spominje i nedjeljne šetnje uz more, druženja muževa u oštariji te noćni mrak zbog nepostojanja električne rasvjete. Na kraju će spomenuti da su mnogi turisti odnosno putnici početkom rujna napustili Rabac i da se život polako vratio u kolotečinu.

S puno nostalgije za takvim Rapcem sjećanjima će se vratiti kada je već Italija bila u ratu, kada sluti zlo i na ovim prostorima, a u svojoj vili je kao na drugom svijetu, gdje uvijek susreće svoje prijatelje, ljubavi i mir. Pritom će spomenuti Tullija i Mariana, a za rabačke djevojke dometnut će da su tople, ali čedne. Da bi valjda potvrdio ovu prvu njihovu odliku, spomenuo je da je jedna mlada Rapčanka nestala sa svojim dragim iz Labina i da su je njeni roditelji nakon nekoliko dana našli u šumi!

M. MILEVOJ