KRATKE SKICE ZA STO I JEDNO LICE

Claudio Pericin - ili kako voljeti prirodu?

Umirovljeni veterinar iz Basela, rođeni Puljanin s labinskim korijenima, koji većim dijelom godine živi u Banjolama, sve svoje slobodno vrijeme provodi u prirodi, plod čega je i knjiga o istarskom cvijeću i biljkama

Propješačio cijelu Istru - Claudio Pericin

Piše Marijan MILEVOJ

LABIN - S Claudiom Pericinom sam zbog profesionalne žurbe razgovarao tek nešto više od pola sata, a mogao sam satima s obzirom na njegov bogat i sadržajan život. Taj vrlo vitalni 72-godišnjak, čudeći se i sam kako vrijeme hita, veterinar je po struci, botaničar po ljubavi i strasti, godinama stanovnik Basela, gdje je prije nekoliko godina i umirovljen, a sada veći dio godine živi u Banjolama. Puljanin je po rođenju, a kako mu je mama bila rodom iz Ripende, iz loze Faraguna, ne samo da se osjeća i Labinjanom, već i vrlo često boravi u tom dijelu Istre. Kada su za rata saveznici bombardirali Pulu, neko se vrijeme skrasio na Labinšćini, pa je njegovo okončanje dočekao u Svetoj Marini, gdje je naučio i cakavicu, ali ju je u međuvremenu gotovo zaboravio.

A strast za cvijećem i biljem Istre više od 30 godina vukla ga je doslovce po svim dijelovima Istre, koju je propješačio u svim pravcima. Kako bi si olakšao posao, Istru je podijelio u kvadrate, koje je potom pohodio. Dnevno je u potrazi za cvijećem znao napraviti i do 20 kilometara, veseleći se, kao dijete najdražoj igrački, kada bi došao do neke nove, njemu dotad nepoznate biljke. Sa sobom je nosio i fotoaparat, sve pomno bilježio, doma tražeći i latinske nazive, plod čega je njegovo životno djelo »Fiori e piante dell' Istria«, objavljeno uz vrlo luksuznu opremu prije nekoliko godina u izdanju rovinjske ustanove Centro di ricerche storiche. Rado će reći da su mu u tome pomagali njegov bratić Bruno Faraguna i ostali članovi te obitelji, koji su na njega, uzgred rečeno, veoma ponosni.

Priznaje da bi mu bilo drago kada bi se objavilo i hrvatsko izdanje knjige, i to u manjem, praktičnijem obliku, koje bi se moglo ponijeti i u prirodu, koja je za njega nešto najljepše, neponovljivo, eliksir života. S obzirom na promjenu klime, onečišćenje zraka i negativno djelovanje čovjeka, flora Istre se promijenila, podosta je bilja nestalo, čime je knjiga tim vredniji dar njegovoj Istri. Bilo mu je neobično žao kada je čuo da su gotovo uništeni endemski zvončići prilikom uređenja plominskih zidina. Hodanje padinama Istre fantastičan je ugođaj, osobito u proljeće - kazuje on naglašavajući raznolikost Istre, njenog kontinentalnog dijela ili istočne i zapadne obale.

Uz stručne tekstove iz veterine Pericin je napisao i više drugih tekstova o istarskom bilju, između ostalog članak o njihovim usporednim istriotskim, istrorumunjskim ili čakavskim nazivima ili pak studiju o 24 vrste divljih ruža u Istri.

Tko je zapravo Claudio Pericin? Iz stare je pulske obitelji talijanskih korijena, gdje mu žive brat i sestra, ali odlično govori i hrvatski. To i nije čudo jer je prije 44 godine završio veterinu u Sarajevu, potom nakratko radio u Puli i ubrzo otišao u vojsku, čije mu je služenje Tito skratio za dva mjeseca. Ipak to mu nije pomoglo da ga čeka radno mjesto u rodnom gradu, pa je nakon kratkog vremena otišao na »privremeni« rad u Njemačkoj, gdje je neko vrijeme bio asistent na fakultetu. Tu se oženio Njemicom, da bi potom završili u Švicarskoj, odnosno Baselu. Otac je dviju kćeri i dvaju sinova, ali još nije nono, kaže sa smiješkom vrlo simpatični Claudio.

U Banjolama, kako kaže, najčešće samo spava, a ostatak vremena vrlo je aktivan. Nije teško pogoditi - opet je u prirodi, u kojoj istražuje preostale bare, koje su ne tako davno za mnoge Istrane bile jedini izvor vode za piće. Bilo bi mu drago da se sačuvaju, zaštite, a vjeruje da će o njima napisati knjigu.