PREMINUO SLIKAR JOSIP IVAN CRNOBORI

Put dugovječan i bogat duhom

U crkvi Majke Božje od Mora u Banjolama Josip Ivan Crnobori ostat će vječno prisutan svojom Golubicom i Legendom o spašavanju Banjola od olujnog nevremena s mora, koju je obećao sumještanima za svog prvog i jedinog dolaska u rodni kraj, nakon 53 godine iseljeništva

Josip Crnobori u svom zagrebačkom dom

Umro je Josip Ivan Crnobori. Jučer je u 98. godini života u Zagrebu prestalo kucati veliko istarsko srce nepopravljivog romantika, dobroćudnog slikara, koji nas je proslavio na bijenalu u Veneciji 1942. godine, prosvijetlio u Trstu 1946., pronio glas Istre i rodnih mu Banjola od Venecije, Beča, Berlina, Züricha i Praga do južne Amerike.

Svoj slikarski pohod Josip Ivan Crnobori počinje na Likovnoj akademiji u Zagrebu i prvim izložbama u galeriji »Ulrich«, a Zagreb ga sudbinski udomljuje sve do kraja životnog puta. Družio se Josip s bojom i platnom do posljednjeg izdisaja, o čemu svjedoče svježe kapi uljanih boja na njegovim profinjenim prstima.

Više puta bi mi znao reći da slika da bi u mislima, barem na kratko, potisnuo razmišljanje o Banjolama, gdje je još kao desetogodišnji dječak naslikao golubicu, simbol Duha Svetoga, na križištu svoda u apsidi crkve. Do posljednjeg dana vjera u povratak u Istru, u blizinu Dračica (Banjole), nije ga napuštala. Želja je bila mala, ali nažalost neostvarena.

A Josip, gdje god bio, svojim je slikama, motivima i bojama tješio naše iseljenike i pomagao im da svoje iseljeničke dane lakše podnesu, pretvarajući nostalgiju u čvrstu vjeru da im »to njihovo« i odakle su, nitko uzeti neće.

Mnogi su se uspjeli vratiti, nekima povratak slijedi. I Josip Crnobori se vratio, ali u Zagreb. Imena antologijske vrijednosti iz likovnih umjetnosti, poput Meštrovića, Becića, Babića, Tartaglie, dr. Antuna Bauera i drugih, rasplakala bi se nad Josipovom sudbinom. Crnobori je oduvijek bio plah i preosjetljivo uviđavan, nenametljiv za jače prisustvo, kako na životnom, tako i na umjetničkom putu. I možda ga je upravo takav odnos do života i stvaralaštva prizemljio uz romantizam, realizam i intimizam Camillea Corota, Françoisa Bouchera pa sve do Francisca Goye.

Josipa više nema. Ostaju njegove slike u privatnim kolekcijama, u muzeju Moderne galerije u Zagrebu, u Saboru, dalekoj Argentini i SAD-u ponajviše. Ali, nema ih, ne onih koja su meštra ovjekovječila u stručnim publikacijama i literaturi, nema ih u Banjolama ni u Puli (zanemarujući broj). Ponovila se sudbina Antuna Motike.

U crkvi Majke Božje od Mora u Banjolama ostat će vječno prisutan svojom Golubicom i Legendom o spašavanju Banjola od olujnog nevremena s mora, koju je obećao sumještanima za svog prvog i jedinog dolaska u rodni kraj, nakon 53 godine iseljeništva. Prvu je naslikao kao nezreli dječak, dok je druga djelo 98-godišnjeg, pomalo umornog starca. Slika je nedovršena i to mu je pred kraj života stvaralo dodatno opterećenje. Zavjetovao se da će je napraviti i dovršiti, dogovarali smo i svečani čin inauguracije, za rođendan, 22. listopada. Nekoliko je puta pokušao posegnuti za kistom i bojom, ali osim umrljanih prstiju dalje nije mogao. No, i takva će svjedočiti o povijesti jedne legende i jednog umjetnika, čiji je životni put bio dugovječan i bogat duhom.

Zato će portreti, od onoga operne dive Milke Trnine koji krasi prostore Metropolitan Opere u New Yorku pa do bivšeg predsjednika SAD-a Ronalda Reagana, portretiranog u privatnoj rezidenciji, i naše olimpijke Zulejke Tučan-Stefanini, portreta mecene kazališne i likovne umjetnosti Late plemenitog Mihalovića, operne pjevačice Karle Schlechan i još mnogo drugih, da o autoportretima i ne govorimo, svjedočiti širom svijeta o jednom slikarskom talentu rođenom u Banjolama.

Josip Ivan Crnobori rođen je 22. listopada 1907. godine u Banjolama kraj Pule. Osnovno obrazovanje počinje na njemačkom jeziku u Austriji, gdje s roditeljima živi od 1915., a nastavlja na talijanskom, u rodnom kraju (1918.). Gimnaziju upisuje u Karlovcu 1919., gdje biva primljen u istarski internat, da bi nakon preseljenja obitelji u Zagreb (1925.) maturirao na I. klasičnoj gimnaziji školske godine 1928./29. Po završetku gimnazije upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i studira u klasi prof. Tomislava Krizmana i prof. Maksimilijana Vanke, a dolaskom prof. Marina Tartaglie prelazi u njegovu klasu. Diplomirao je 1936. godine. Prvu samostalnu izložbu priredio je 1937. u galeriji »Ulrich« u Zagrebu, godine 1938. izlaže na izložbi »Pola vijeka hrvatske umjetnosti; 1940., 1942. i 1943. na godišnjim izložbama hrvatskih umjetnika u Zagrebu, Berlinu, Beču i Bratislavi, 1942. predstavlja Hrvatsku na XXIII. venecijanskom bienalu (uz Meštrovića, Kraljevića, Račića, Plančića, Kljakovića, Režeka, Kopača, Motiku, Mezdjića, Šohaja i Bulića), u siječnju 1946. izlaže u Trstu u Galeria del Arte al Corso, zatim u Bellagiu i Lago di Como.

Godinu dana putuje Italijom i druži se sa slikarima Z. Mušićem i Filipom de Pisisem. Studijski putuje u Francusku, Belgiju i Nizozemsku, da bi 1947. otišao u Argentinu k roditeljima koji u Buenos Airesu žive od 1935. godine. U Argentini i drugim zemljama južne Amerike izlaže samostalno i skupno sve do 1977. godine, kad upoznaje Marijanu, s kojom sklapa brak, a već 1978. sele, najprije u New York, a ubrzo zatim u New Jersey. U domovinu, u Zagreb, vraća se 1998. godine, gdje mu je u Klovićevim Dvorima priređena izložba pod naslovom »Josip Crnobori - Povratak slikara«. Prijatelji iz Pule i Pomera dovode ga u posjet zavičaju 14. lipnja 2000. godine, nakon 53 godine iseljeništva. Počasnim građaninom Pule proglašen je 2002. godine, a počasnim građaninom Općine Medulin 2004.

Posljednji ispraćaj velikog umjetnika bit će u Zagrebu, a pokop u Premanturi. Datum će biti objavljen naknadno.

Oto ŠIREC