Poznati pogled na Draguć

ŽIVOT U DRAGUĆU

Grad iz turističkih vodiča utonuo u spokoj

Mlađi su već odavna otišli u potragu za boljim životom, a njihovim roditeljima zašlim u godine vjerojatno više odgovara mir nego žamor turista, pa makar donosili hrpe novca

DRAGUĆ - Među istarskim gradićima koji se često predstavljaju u turističkim publikacijama redovito nalazimo i Draguć, poznat i po tomu što je svoje jedinstvene eksterijere i interijere posudio za snimanje mnogih filmova. Tu su snimali Karl Malden, Michael York, Nastassya Kinski, Boris Dvornik i mnogi drugi. Mjesto ovih dana, koji se još uvijek ubrajaju u turističku sezonu, živi mirno, bez vreve i napetosti.

Opustjele ulice vode na trg na kojem se utorkom većina Dragućana okupi oko kombija Milana Blagonića, koji jednom tjedno dovozi raznovrsnu robu. Kupuju se razne namirnice, pa i kruh, koji se do drugog tjedna i ponovnog Blagonićeva dolaska sprema u hladnjak i zagrijava prema potrebi, kaže Bazilia Krivičić, koja živi sama sa sinom. »Nekad smo bili grad, a na što smo danas spali«, dodala je jedna gospođa koja je, ćaskajući s prijateljicom, čekala red pred kombijem.

Prolaz kroz dragućki kaštel s 'etnografskim' eksponatim

Freske Antuna iz Padove u crkvi sv. Roka naslikan

Alesia Nežić i Emanuela Grozić u igri na dragućskom trg

Mirno je i pred bifeom »Zora«. Ova gostionica duge tradicije raspolaže s nekoliko soba i apartmanom, a od Marije Gržinić, koja vodi objekt, doznajemo da je lani bilo dvostruko više gostiju nego ove godine. »Vjerojatno su tomu doprinijele ceste koje turiste usmjeravaju prema moru, iako čujem da ni tamo nema toliko gostiju koliko se priča«, kaže ona. Najčešći posjetitelji njihove kuće su, kaže, pješaci. Oni, pretežito Nizozemci i Britanci, pješače iz Motovuna, kroz Zamaski Dol do Draguća. Tu ostaju na večeri i spavanju, a nakon doručka nastavljaju prema Roču, Kajinima, Oprtlju i Završju, te se vraćaju u Motovun, veli Gržinić. Ostali koji dolaze u obilazak dragućkih crkava u »Zoru« uglavnom svrate samo na piće.

Ključeve crkava sv. Roka i sv. Elizeja, poznate po freskama, čuva Zora Paćelat, koja je već zašla u godine. Stoga je razumljivo da si usred dana uzme kraći odmor, a to znači da će namjernici koji se u to vrijeme zateknu u Draguću ostati bez ključa. K tomu ni sluh je najbolje ne služi, što je još jedna od poteškoća u potrazi za ključevima. Međutim, ako netko i ne uspije razgledati freske, ostaje mu tračak zadovoljstva u šetnji ovim lijepim gradićem i razgledavanju krajolika.

Marija Gržinić pred bifeom 'Zora	Bazilia Krivičić redovito kupuje u pokretnoj trgovini koja dolazi jednom tjedn

U ovakvom okruženju utopljenom u spokoj i tišinu koju remeti tek podnevno zvono sa zvonika župne crkve, dječja je igra jedni događaj. Petogodišnja Alesia Nežić i sedmogodišnja Emanuela Grozić, iako nisu u srodstvu, često se igraju. Emanuela će ove jeseni u školu u Cerovlje, a Alesia nastavlja ići u vrtić u Buzetu, gdje su joj zaposleni roditelji. Velike su prijateljice i najčešće se igraju same iako su prstićima uspjele nabrojiti da u Draguću živi čak osmero djece. Za igru im je na raspolaganju cijeli jedan grad, a njihov mir i prostor za igru nitko ne remeti, pa ni turisti koji ga imaju prigode vidjeti u gotovo svim vodičima kroz Istru. Možda je tako i bolje, jer mlađi su već odavna otišli u potragu za boljim životom, a njihovim roditeljima koji su već zašli u godine vjerojatno više odgovara mir nego žamor turista, pa makar oni sa sobom donosili hrpe novca.

Zapisao i snimio M. RIMANIĆ