PRILOZI O ZAVIČAJU: »PULA BRODOGRADILIŠTE PODMORNICE« BRANKA RYŠLAVYA I SURADNIKA

Podmorska povijest Arsenala

Naklada Bošković iz Splita tiskala je drugo izdanje, dijelom korigirano, dopunjeno novim podacima i tekstovima • Autor je, koristeći se osobnim i sjećanjima svojih suradnika koji su sudjelovali u projektiranju i izgradnji podmornica u brodogradilištu Uljanik, na devedesetak stranica prikazao izgradnju prvih podmornica te njihove graditelje nakon Drugoga svjetskoga rata, nastojeći tako otrgnuti iz zaborava važne epizode u povijesti gradnje podmornica u Uljaniku i podmorničarstva u našem kraju

U Brodarskom institutu u Zagrebu je u prosincu 2002., u prigodi obilježavanja stogodišnjice podmorničarstva u svijetu i u nas, održano predavanje dr. sc. A. Korbara, pod naslovom »Vlastitim snagama do Heroja«. Autorovo izlaganje o izgradnji podmornice U-71 u Splitu potaknulo je ideju o potrebi obilježavanja djelatnosti pulskog brodogradilišta pa se već 2003. godine, iako gotovo nezapaženo, na tržištu pojavila omanja knjižica Branka Ryšlavya i suradnika s naslovom »Pula brodogradilište podmornice«. Ovih je dana Naklada Bošković iz Splita tiskala njezino drugo izdanje, dijelom korigirano, dopunjeno novim podacima i tekstovima.

Autor je, koristeći se osobnim i sjećanjima svojih suradnika koji su sudjelovali u projektiranju i izgradnji podmornica u brodogradilištu Uljanik, na 90-ak stranica prikazao izgradnju prvih podmornica te njihove graditelje nakon Drugoga svjetskoga rata, nastojeći tako otrgnuti iz zaborava važne epizode u povijesti gradnje podmornica u Uljaniku i podmorničarstva u našem kraju.

Netočnosti

Knjižica nevelikog formata (14,5x20 cm) sadrži 66 stranica teksta i 22 slikovna priloga. Sadržajno je podijeljena na 13 tematskih cjelina obilježenih podnaslovima: »Doba Austrougarske«, »Ljudi i neki istaknuti događaji«, »Glavne značajke austrougarskih podmornica građenih u Puli« (tabelarni prikaz), »Doba Italije«, »Doba Jugoslavije«, »Makro slika«, »Sava i Mališan«, »Podmornice Sutjeska i Neretva«, »Prva posada podmornice Sutjeska«, »Prva posada podmornice Neretva«, »Popisi sudionika podmorničarskih kurseva u Puli« i »Pogovor«.

Obuhvaćajući podatke o ljudima, tehnološkim i inim problemima jednog vremena, koje možemo pamtiti i po podacima o rekonstrukciji podmornica U-802 »Sava« (ranije podmornice talijanske ratne mornarice »Nautilo« klase Triton serije I, potopljene prigodom savezničkog bombardiranja Pule 9. siječnja 1944.) i U-901 »Mališan« (talijanske džepne podmornice tipa CB 19) te gradnji podmornica »Neretva« i »Sutjeska«, tekst Branka Ryšlavya i suradnika doprinos je dosadašnjim istraživanjima i poticaj budućima.

No, povijesne istine radi, valja skrenuti pozornost kako na neke netočnosti, tako i na primjetnu nepotpunost u iznošenju podataka, tim više što o ovoj problematici postoji sačuvana i mikrofilmirana arhivska građa u Brodograđevnom institutu u Zagrebu i u arhivu JRM-a. Valja stoga, ponajprije u interesu čitatelja, upozoriti na neke činjenice znanstveno istražene i dokumentirane u postojećoj literaturi, prije svega na one iz razdoblja Austrougarske Monarhije, koje se bitno razlikuju od navedenih u knjizi.
Primjerice, kobilica druge po redu izgrađene podmornice u pulskome brodogradilištu – podmornice SM U 2 – nije položena istog dana kad i kobilica podmornice SM U 1, nego 16 dana kasnije - 18. srpnja 1907. U flotnu su listu upisane 15. travnja, odnosno 22. lipnja 1911., a benzinski motori nisu zamijenjeni »ratne godine »1914./1915.« Naime, SMU 1 je diesel motore dobio u veljači 1915., a na prvu probnu vožnju podmornica je upućena 2. ožujka 1915.

Ugradnja diesel motora i novog pramca podmornice SMU 2 (što je obavljeno u pulskom Arsenalu) traje od 24. siječnja do 2. svibnja 1915.; francuska podmornica »Curier«, nakon što je potopljena u pokušaju ulaska u pulsku ratnu luku 20. prosinca 1914., podignuta je i postavljena u Arsenalu već 2. veljače 1915., a 7. veljače iste godine preimenovana - dobiva novu oznaku SM U 14 («nesretni« broj 13 nije nosila nijedna podmornica).

U flotnu listu upisana je 1. lipnja 1915. godine. Tomu u prilog govori i nadnevak isplovljavanja - 10. srpnja 1915. iz Brijuna u smjeru Ancone; dužnost zapovjednika u Boki preuzima poručnik bojnog broda Georg Ritter von Trapp 14. listopada 1915. Novi lansirni aparati zamijenjeni su u studenom 1915. godine, a top Erhardt L/30 kalibra 88 mm montiran u rujnu 1916. godine. Dodajmo da se podmornica 1. studenog 1918. nalazi u Boki na sidrištu, a 18. studenog 1918. Francuska je službeno preuzima - svečano je podignut stijeg francuske ratne mornarice.

Potopljeni brodovi

Dana 17. srpnja sljedeće godine pod starim imenom upisana je u flotnu listu francuske ratne mornarice i u aktivnoj je službi sve do 19. ožujka 1928. Zanimljivo je da je predmete s podmornice, koji su se nalazili u Marine Museumu u Puli, Italija vratila 1923., dok je ratnu zastavu, koja je ranije također bila dio postava pulskog Pomorskog muzeja carsko-kraljevske ratne mornarice, a nakon 1935. se nalazila u Heeresgeschichtliches Museumu u Beču, vratio premijer dr. Karl Renner francuskoj delegaciji.

Valja ispraviti i netočan podatak o ukupnoj tonaži potopljenih brodova kapetana korvete Georga Rittera von Trapppa. Navedeno je da se radi o 58.521 brt, a točan podatak je 45.668 brt. Spomenimo na kraju još neke važne činjenice, ponajprije one koje se odnose na prve podmornice koje su stigle željeznicom u Pulu, a o kojima autor ništa ne govori. To su podmornice tipa UB I i UC I. U Pulu stižu 20. ožujka 1915. ( UB 7 i UB 8); 15. travnja 1915. (UB 3); 13. svibnja (UC 14 i UC 15 ); 8. lipnja (UB 14); 12. lipnja (UC 12) i 15. srpnja 1915. ( UC 13).

Prve su tri podmornice pod zapovjedništvom von Voigta, Wernera i Schmidta na putu iz Pule za Izmir tegljene do izlaska iz Jadranskog mora. Prve dvije su na cilj stigle nakon deset dana, dok je treća - UB 3 i njenih 13 članova posade - nestala bez traga. Podmornica UB 14 nosila je austrougarsku oznaku U 26, a prije kretanja za Carigrad, 7. srpnja 1915. godine, 15 milja sjeverozapadno od Chioggie potopila je talijanski oklopni krstaš »Amalfi«.

Njen prvi zapovjednik Heino von Heimburg, koji je kasnije zapovijedao i podmornicama UC 22, UB 68, a na kraju podmornicom U 35, primio je 11. kolovoza 1918. i odličje »Pour le Mérite«. Također, valja znati da se u Arsenalu osim podmornica tipa B I, B II spajaju, opremaju i naoružavaju i podmornice - polagači mina tipa UC I i UC II. Podmornica UC 12 nosila je austrougarsku oznaku U 24, a mogla je ukrcati 12 mina tipa UC 120. Stradala je od vlastite mine 16. ožujka 1916. ispred Taranta. Nakon vađenja nosila je oznaku talijanske ratne mornarice X 1. Podmornica UC 15, austrougarskih oznaka U 19, prva je podmornica takvog tipa kojoj je kao i drugim dvjema (UC 13 i UC 14) prostor na pramcu bio preuređen za prijevoz materijala. Krenula je iz Boke za Carigrad 15. srpnja 1915. godine. Po povratku u Jadransko more ponovno je u Puli preuređena u podmornicu za polaganje mina. Zna se također da su u razdoblju vladavine Italije, iako nije bilo gradnje podmornica u Arsenalu, izgrađene prve dvije podmornice SM U 1 i SM U 2, a podmornice SM U 15 i SMU 17 razmontirane. Uz podmornice koje autor navodi (na str. 18.), treba navesti i one tipa UB II: U 42, U 44, U 45 i U 46, koje također stižu u tri dijela u Pulu, a upisane su u flotnu listu njemačke carske ratne mornarice 23. ožujka, 11. svibnja, 26. svibnja odnosno 12. lipnja 1916. godine

Stoga nam se u interesu struke ostaje nadati još boljem, dopunjenom i korigiranom izdanju ove knjižice, koja je usprkos navedenom stanoviti doprinos povijesnim istraživanjima naše prošlosti.

dr. sc. Davor MANDIĆ