English

DREVNOM RAŠPORU U POHODE

Zaboravljeni ključ Istre

Grb porodice Ungrispach iz koje dolazi Nikola iz Cormonsa, zet Nikole iz Rašpor

Kako su Tirolci došli u srce Ćićarije? Slovenski povjesničar dr. Peter Štih otkriva da se Voitsberg nalazi 10 kilometara zapadno od Brixena, a tamošnji vlastelini, koji su nosili pridjevak od Voitsburga, po izumiranju loze svojih gospodara, tirolskih grofova, dospjeli su na jug, u naš Rašpor

Zapisao i snimio Mirjan RIMANIĆ

Na visoravni koja se proteže udolinom okruženom vrhovima Ćićarije između Račje Vasi i Trstenika smjestio se Rašpor, selo koje poput ostalih u tom kraju obilježava mnoštvo zatvorenih i porušenih kuća. Tamo ćete na jednoj ruševini na borovima obraslom brdu Gradina iznad sela, nakon svega 20-ak minuta hoda šumskim putem i probijanja kroz gustiš, naići na ostatke rašporskog kaštela.

Na jedinom putu koji je neposredno povezivao posjede grofova Goričkih na Krasu s Pazinom, središtem njihovih posjeda u Istri, nalazi se Rašpor, podignut s očitom namjerom da štiti i kontrolira ovaj važan put. Stoga ne čudi da je mletački senat 1393. u dogovoru o zakupu s kćeri goričkoga grofa Mainharta VII. i ženom krčkog kneza Ivana Frankopana Anom rašporsku utvrdu naznačio kao „ključ cijele Istre“. Iduće godine po sklopljenom ugovoru o zakupu danas zaboravljen Rašpor postao je, zbog svog strateškog položaja, sjedištem mletačke vojne vlasti u Istri.

U povijesnim vrelima prvi se put spominje u sporazumu koji su u Buzetu 20. ožujka 1264. sklopili akvilejski patrijarh Grgur iz Montelonga s goričkim grofovima Mainhardom IV. i Albertom II., a kao svjedoci ugovora spominju se Ulrich iz Rihemberka, Henrik iz Pazina i Filip iz Rašpora (Philippus de Rastpurch). Filip je bio nećak tršćanskog biskupa Arlonga iz Voitsberga u Tirolu (posvećen 1262.), a novčano je pomagao svog nećaka u Ćićariji.

Ostaci zidina rašporske tvrđav

Od cisterne iz 1420. ostala je samo obzidna, granjem ispunjena rup

Kako su Tirolci došli u srce Ćićarije? Slovenski povjesničar dr. Peter Štih otkriva da se Voitsberg nalazi 10 kilometara zapadno od Brixena, a tamošnji vlastelini koji su nosili naziv od Voitsburga po izumiranju loze svojih gospodara tirolskih grofova prešli su među goričke ministerijale i tako dospjeli na jug, na njihov posjed u naš Rašpor. U jednoj listini iz 1304. uz ranije spomenutog Filipa spominje se i njegov brat Nikola, ali i njegov zet koji se također zvao Nikola, a bio je iz Cormonsa - Krmina nedaleko od Gorice. On je potjecao iz roda goričkih ministerijala koji su stolovali u utvrdi Vogrsko, a 1328. kupio je dva selišta u Pasjaku i Šapjanama na obroncima Ćićarije.

Vogrsko je u to vrijeme bilo u vlasništvu porodice Ungrispach, čiji grb nalazimo i u pazinskoj župnoj crkvi Sv. Nikole. Taj je podatak posebno zanimljiv jer se dosad o porodici Ungrispach pisalo kao o „pazinskoj plemićkoj obitelji njemačkog podrijetla o kojoj nema podrobnijih podataka“. No, prema navedenom, proizlazi da se u pazinskoj župnoj crkvi između ostalih nalazi i grb svojevremenih gospodara ili suvlasnika Rašpora.

U drugoj polovici 14. stoljeća Rašpor mijenja gospodare, pa ga tako 1358. grof Mainhard VII. daje u miraz sestri Elizabeti, ženi kneza Jurja Krbavskog, koji se iduće 1359. Mlečanima ponudio kao plaćenik zajedno s utvrdom Rašpor. Uskoro se Rašpor ponovo našao u rukama grofova Goričkih, pa ga Mainhard 1393. daje u miraz kćeri Ani ženi kneza Ivana Frankopana. Ona ga 1394. daje Mlečanima u zalog, a po Aninoj smrti 1402. njena braća Henrik i Johann Mainhard prodaju im Rašpor. Svečana primopredaja na kojoj se okupilo čak 80 seoskih župana s popratnim obredom izvršena je 6. rujna 1402.

Dio crijepa s davno srušenog krova rašporske tvrđav

Dolina nad kojom su stoljećima stolovali rašporski gospodar

Ubrzo nakon toga Mlečani Rašporu daju veliki značaj kao sjedištu kapetanata, odnosno glavnog vojnog zapovjedništva u Istri koje je trebalo čuvati sigurnost duž granice s austrijskim vojvodama. Slava je bila kratkog daha, jer je već 1421., kad je Venecija dobila Buzet i godinu dana nakon što je izgrađena cisterna čiji se ostaci i danas naziru među ruševinama, Rašpor počeo gubiti na značaju.

Razaranja u sukobima tijekom 15. stoljeća prisiljavala su mletačke vlasti na stalne popravke kaštela. Nakon što su Kristofor Frankopan i Nikola Rauber 1511. upali u Rašpor i djelomično ga srušili, Venecija svog rektora premješta u sigurniji Buzet, gdje i dalje zadržava titulu rašporskog kapetana kao glavnog vojnog zapovjednika u Istri, a u tvrđavi na Gradini ostavila je samo kaštelana s posadom.

Tijekom kasnijih stoljeća kaštel je sve više gubio na značaju, a zub vremena i nebriga gospodara s laguna na drugoj strani Jadrana pretvorili su ga u ruševinu koja danas odiše nekim uzvišenim, ponosnim spokojem, koji obuzima namjernika koji se uputi drevnom Rašporu u pohode.

Main Menu