Barba Tone ispred rodnih Rojnići, kako kaže - onih mali

ISTOIMENA NASELJA U ISTRI: ROJNIĆI NA BARBANŠTINI I ŽMINJŠTINI

Težačke muke malih i velikih Rojnići

Šteta da sela presahnu, jer jenega dana onda neće biti ninega da slučejnen prolazniku ponudi čašu vode iz šterne za okrepu, opisuje Trošt tužnu sliku sela

Zapisala Barbara BAN
Snimio Danilo MEMEDOVIĆ

Kapelica u šterni u žminjskim Rojnićim

Mali i veliki Rojnići, tako bi bilo najlakše i najzornije opisati dva istoimena sela na graničnim područjima općine Barban i Žminj, međusobno udaljena tek nekoliko kilometara. Dok su barbanski veliki Rojnići posljednja postaja u općini na cesti prema Žminju, žminjski se nalaze na granici između čak tri općine: Žminj, Barban i Svetvinčenat. A sličnosti i razlike uočljivi su na svakom koraku.

Ne hojte u Rojniće, će vas muto

Prvi su se na našem reporterskom zadatku našli veliki Rojnići koje čine tri zaseoka: Rojnići, Valići i Trošti. Kako nam je objasnio Milan Trošt iz istoimenog zaseoka, njihovo se selo nalazi u nekadašnjem kotaru Gočan, koji je obuhvaćao i obližnja sela Rajki, Kanceliri i Burići.

- Sada je u Trošti šest ljudi, a prije nas je bilo po sedan u fameji, požalio se Trošt i ujedno tom rečenicom opisao demografsko stanje u nekadašnjem kotaru. U sva tri zaseoka danas živi sveukupno nešto više od tridesetak žitelja, a većinom je riječ o starijim ljudima. Glavni razlog takvoj situaciji je iseljavanje mještana u obližnje gradove. Trošt kaže da je i on imao priliku otići iz sela kada je radio u Nizozemskoj, ali da se uvijek vraćao.

- Ni lako, ali triba malo i zapeti. Ja znan da su ljudi, koji se bave poljoprivredom vajk u gubitku. Meni je to jasno čim upalin traktor. Ali svejeno šteta da sela presahnu, jer jenega dana onda neće biti ninega da slučejnen prolazniku ponudi čašu vode iz šterne za okrepu, opisuje Trošt tužnu sliku sela.

Bolju situaciju ne zatječemo niti u Valićima, gdje za informacije pitamo slučajnu prolaznicu Zlatu Mošnju. Ona nas dalje upućuje na jednog od najstarijih mještana sela Milana Ružića.

Najstarija mještanka žminjskih Rojnići - Foška Grizila	Milan Troš

- Nikad je bila svudari velika siroština, ali zato su se ljudi više družili, sjeća se barba Milio nekadašnjih fešti i plesnjaka ispod velikog starog hrasta na ulazu u Rojniće.

O starosti tog duba dobili smo više informacija. Jedni kažu da je star tristotinjak godina, drugi pak petsto. Antica Rojnić, koja je u mjesto došla iz ceranskih Rudani 1960. godine, kaže pak i da se sekrva njezine sekrve sjećala hrasta u sadašnjoj veličini. Ona nas je i odvela do nekadašnje popularne ljetne terase uređene odmah nakon Drugog svjetskog rata. Prisjećala se gdje su nekad bili smješteni stolovi i muzika, gdje se veselilo i plesalo.

Anton Grizila i Lučano Žufić iz obližnjih Gržini najviše su se zauzeli za uređenje asfaltirane ceste do njihovih sel

Najstarija šterna u barbanskim Rojnićim

- I sada po liti selo bude puno ljudi i organiziraju se fešte, ali ne pod dubon. Moj diver Ivan Rojnić, sin Josip i novi sused Darko Zohil govore da će revitalizirati i obnoviti to područje, kaže teta Antica.

Ispred svoje kuće također nam je pokazala ostatke i predmete sjećanja na neka bivša vremena: obiteljsku šternu i perilo, odnosno veliku kamenu škrilu, koja danas služi kao stol za druženja i kartanja mještana. Srdačna mještanka odmah nam je rekla da je ta šterna najstarija u selu, a da su je svi tada koristili, dokaz su veruge urezane u njezin kamen. Od tete Antice saznajemo i zanimljivu uzrečicu kojom su se nekada strašila djeca, ali i odrasli, a odnosi se na mali reljef u zidu njezine obiteljske kuće. »Ne hojte u Rojniće jer će vas muto« - stara je seoska prijetnja koja nas je ispratila iz malog barbanskog sela.

Ples na gumnu Vice Mohorovića

Put nas dalje vodi starom makadamskom cestom do sela Foli na Savičenštini iz kojeg tada putem prema Ceru dolazimo do barbanskog imenjaka. Odmah primjećujemo jednu razliku: u ovom selu drugačije se govori. Osim tih malih razlika u mjesnom govoru, žminjski su Rojnići manje selo, iako se već brojem stanovnika može mjeriti i s onima većima.

- Prije petnaestak lit naše je selo bilo jako zapušteno, ni bilo vodovoda ni švalta, kaže aktivan mještanin Anton Grizila. On je uz pomoć ostalih žitelja te onih u susjednom selu Gržini pokrenuo akciju sredinom devedesetih godina kada je selo dobilo asfalt, vodovod i telefon. Prema njegovim riječima ta akcija predstavlja pravi preokret u povijesti ovog mjesta koje se u odnosu na svog imenjaka pomlađuje.

- Mladi ipak ustaju tuka. Bilo je jeno razdoblje šezdesetih kada su hodili iz sela, ali danas je sve drugačije, kaže baba Tone. Na pitanje tko je u selu najstariji i najmlađi, odmah smo dobili odgovor - moja mama Foška i njena praunuka Matea. Uspjeli smo upoznati samo 85-godišnju tetu Fošku. Ona nas je svojom pričom odvela u nekadašnja ne tako daleka vremena.

- Sada smo svi gospoda nego ča je to bilo prije pedeset lit, kaže teta Foška. Spominje se ona teškog života, siromaštine iako je sama s 15 godina udajom došla u za tadašnje prilike bogatu obitelj. No usprkos teškom životu, malih životnih radosti nije nedostajalo.

- Sjećam se da su jedanput sve divojke u selu skupile se oko seoskog veseljaka i svirača Vice Mohorovića da bi plesale. Kako bi njin zgodija je reka - a ben, šu, ćemo učiniti ples na gumnu. I stvarno je tega dana bija ples na gumnu, prisjeća se starica. A plesati se učilo i u njihovoj obiteljskoj kuhinji, gdje se uz mih, roženice i mišnice »svirilo i kantalo« te zaboravljalo na svakodnevne težačke muke.

Main Menu