 |
||
|
|
||
|
Puljanin pod pseudonimom Maksim Cristan objavio knjigu »Fanculopensiero« pri prestižnom Feltrinelliju Napustio blagostanje, postao beskućnik i napisao uspješnu knjigu Zimi bih tumarao gradom da zavaram hladnoću, a kad bih klonuo na nekoj klupi, nekom srećom bih se ujutro uvijek probudio. Poslije sam naučio od drugih homelessa osnove preživljavanja, poput spavanja u jutarnjem autobusu koji kruži gradom itd. Napisao sam o tome podosta u knjizi
Razgovarala Vanesa BEGIĆ U izdanju čuvene talijanske izdavačke kuće Feltrinelli, nedavno je objavljena knjiga Fanculopensiero, čiji je autor Maksim Cristan. Budući da je riječ o djelu koje je talijanska književna kritika pohvalila i o kojem je bilo govora i u raznim TV emisijama, odmah je postalo primamljivo za čitanje. I tu smo došli do novog iznenađenja - autor je Puljanin te u knjizi, autobiografskoga karaktera, opisuje kako je napustio blagostanje da bi otišao put Milana, gdje je započeo novi život, a dom mu je postala – ulica. Preživljavajući nekoliko godina na ulici s klošarima, došao je do zamisli da napiše knjigu o svome životu. I tu je knjigu objavio prestižni izdavač. S autorom smo kontaktirali putem e-maila, i pristao je odgovoriti na nekoliko naših pitanja, ne želeći međutim (raz)otkriti svoj pravi identitet, ističući da je za čitatelje jednostavno – Maksim Cristan.- Feltrinelli je jedna od najpoznatijih talijanskih izdavačkih kuća. Odmah se nameće pitanje kako ste uspjeli objaviti svoj prvijenac u njoj? - Kada bih mogao birati, izabrao bih Feltrinelli. To je bio moj skromni zaključak nakon pretraživanja izdavačkih kuća na internetu. To sam učinio odmah nakon što sam završio četverogodišnji rad na svom prvom pravom romanu. Povijest nastanka te izdavačke kuće je posebna, a zadržali su visoku kvalitetu i kod njih knjige objavljuju vodeći talijanski intelektualci. Nakon petogodišnjeg iskustva kao »ulični« pisac i četiri kraće knjige u »autoprodukciji«, jednostavno sam jednog jutra otišao u sjedište Feltrinelli Editorea u Milanu, stranim naglaskom sam rekao portiru da dolazim iz dalekog Sankt Peterburga i da me gore čeka direktor kojem nosim jednu genijalnu knjigu (ha, ha). Direktor Feltrinellija, strah i trepet pisaca, Alberto Rollo uzeo je rukopis, rekao mi da mu dam nešto vremena da utvrdi jesam li neki blesan ili stvarno pisac vrijedan izdavanja. Nakon 15 dana pozvao me da sklopimo ugovor. No, sigurno je pomoglo i to što su neki u redakciji već bili čuli za mene (samostalno sam već distribuirao preko pet tisuća kopija uličnih knjiga širom Italije i tako preživio), a posebno je bilo značajno što je rukopis imao jednu kratku, ali značajnu recenziju slavnog talijanskog pisca Stefana Bennija, čije sam poštovanje i prijateljstvo zaslužio prodajući svoje knjige na ulici i kojemu se moj rukopis jako svidio. »Proluditi se« - najbolji način za ostvarivanje snova - Kako ste dali naslutiti, riječ je o autobiografskome romanu. Kažete da ste bili uspješan čovjek te da ste sve pustili kako biste pronašli svoje pravo »ja«, da biste bili slobodni, istražili nove dimenzije postojanja. Što Vas je nagnalo na takvu odluku? Biste li se ponovno odlučili na tako nešto?- Prvo, nije tu bilo nikakve svjesne i racionalne odluke. Puno se ljudi jednog jutra probudi i pomisli: dosta mi je svega, ne sviđa mi se moj život, sad ću ostaviti sve i početi ispočetka. No, nemoguće je to i provesti u djelo. Da je to bila racionalna odluka, ne bih bio završio na ulici, nego bih se bolje organizirao. Drugo: grižnja savjesti je prevelika u tim situacijama, jer svi mi imamo obaveza prema drugima. Takve velike radikalne promjene teško se donose s razumom. Po dolasku takozvanog slobodnog tržišta i takozvane demokracije, naglo sam napustio svoje strasti: književnost, filozofiju i intelektualni pogled na svijet. Početkom devedesetih mnogi su se ponašali kao hipnotizirani konzumizmom i novcima, a i ja sam na neki način sam to činio. Napustio sam svoje snove i ideale te stavio mozak na spavanje. Danas znam da je najbolji način za ostvarivanje snova - »proluditi se«. A u tome nam posebno teškoće života, nažalost, jako pomažu. - Budući da ste bili naučeni na život određene kvalitete, kako ste se snašli preživljavajući kao beskućnik usred nepoznatog grada, gdje je zimi temperatura noću nekoliko stupnjeva ispod nule? - Teško. Preteško. Zimi bih tumarao gradom da zavaram hladnoću, a kad bih klonuo na nekoj klupi, nekom srećom bih se ujutro uvijek probudio. Poslije sam naučio od drugih homelessa osnove preživljavanja, poput spavanja u jutarnjem autobusu koji kruži gradom, itd. Napisao sam o tome podosta u knjizi. Jedan kritičar je napisao da je ta knjiga jednim dobrim dijelom i »priručnik za preživljavanje na ulici« koristan svima, jer već prečesto se događa da, jureći za praznim ciljevima moderne ekonomije, ljudi propadaju - mentalno i materijalno. Samo u Milanu na ulici živi oko 7.000 osoba, a sve su nekad vodile »normalan« život. U teškim uvjetima čovjek nađe snage samo za ono što duboko voli - Iako ste svakodnevno vodili borbu za preživljavanje, svejedno ste pronašli vremena da napišete knjigu. Sami ste napisali da prije Milana niste znali tako dobro talijanski. Znači, kao beskućnik ste učili jezik i književnost?- To mi je bilo najlakše od svega. U teškim uvjetima života i u dubokoj depresiji, čovjek nađe snage samo za ono što duboko voli. Prvi sam dolazio u gradsku knjižnicu ujutro, gdje sam samostalno učio jezik, i zadnji bih uvečer izlazio. I to pune četiri godine, svaki dan bez iznimke. Osjećao sam da će mi, ako preživim, to biti zadnja prilika u životu da konačno pronađem svoj put, bez kompromisa, a ako ne preživim, bar sam onda »pao« radeći ono što sam oduvijek želio. Mislim da bi svi trebali raditi posao koji najviše vole, ali, kao što znamo, to nije lako. Život je težak za 95 posto ljudi na planetu i malo njih može birati. A to, dugoročno, neminovno donosi mentalne probleme, koji izvana nisu uvijek toliko zorni. Pa onda ljudi gutaju tablete za smirenje, droge ili idu na jogu, da rasterete stres. Dovoljno je pogledati bilo koji TV dnevnik i otkriti da je većina ljudi skrenula. U svijetu je konstantno u tijeku bar pedesetak ratova, 20.000 djece umire dnevno krivicom odraslih. Svijetom vladaju George Bush, Vladimir Putin i kineska vlada. Ne vjerujem da bi itko normalan dao njima s povjerenjem u ruke vlastiti život i život svoje obitelji, a ipak oni vladaju jer ih je izabrala većina. Ili se bar većina njima ne protivi. Mislim da je to dovoljan dokaz za to u kakvom svijetu živimo. Danas je teško biti normalan. U Italiji skoro svaki dan netko dođe s posla, poubija cijelu familiju i izvrši samoubojstvo. I to posebice u najbogatijim regijama. Ni politika ni religija ne pomažu ljudima, nego ih »anesteziraju«. »Slijedi mene«, kažu sve te silne vođe, a nitko ne kaže: »Misli svojom glavom«. Smatram se rijetkim sretnikom koji je nekim čudom dobio novu priliku da počne ispočetka, razmišljajući i razvijajući polako dan za danom svoju svijest. A to je prava definicija moje knjige: početi ispočetka, bez kompromisa i svjesno, ne radeći ništa u životu prije nego što smo pokušali shvatiti pravo stanje stvari. U Italiji nema velikog blagostanja - Vaša je knjiga odmah postala hit. Objašnjavate li da se to dogodilo zbog činjenice da je riječ o autentičnome, proživljenom životu i da je ljude zaintrigiralo kako izgleda napustiti blagostanje i živjeti na cesti?- Mislim da je tema knjige jako aktualna i da nema puno veze ni s individualnim ni s egoističkim pogledom na svijet. U Italiji nema velikog blagostanja i većina ljudi živi s teškim kulturološkim i financijskim problemima. Lako je političarima kititi se tuđim perjem na svjetskim konferencijama, a rijetko kad spomenu da je Italija najzaduženija zemlja na svijetu i da cijela nova generacija mladih živi u velikoj nesigurnosti. To Talijani jako dobro znaju kad svaki mjesec dođe na naplatu rata kredita, a plaća je iz godine u godinu sve manja. Kao i svugdje u svijetu, nekolicina grabi i ostavlja mrvice velikoj većini. To se međutim na televiziji ne prikazuje, pa na Istoku vlada mišljenje da je u Europi blagostanje. Mislim da je moja knjiga dobro prihvaćena zato što je tema danas aktualnija nego ikada ranije, a to je: postati svjestan sebe i svijeta u kojemu živimo. To je i potreba za razumijevanjem svih stvari. Većina ljudi ujutro ustane, doručkuje, ode na posao, vrati se, večera, gleda TV, razmnožava se i ode na spavanje. Ako pažljivije razmislimo, te identične radnje čini i bilo koji insekt u prirodi, uz laganu razliku što insekt ima mozak veličine zrnca, ali ipak sve te radnje izvršava puno, puno bolje i kvalitetnije od bilo kojeg čovjeka. Ono što nas dijeli od nekakvog insekta je upravo mozak, tisuću puta veći, pa bi onda trebalo razmisliti čemu nam u biti služi, ako je za dnevno obavljanje aktivnosti dovoljno svega zrnce mozga. U Italiji postoji komičar koji se sprda s politikom i ekonomijom koristeći istinite podatke koje sam istražuje (Beppe Grillo, op. a.), i u jednoj svojoj dvosatnoj predstavi daje više korisnih informacija građanima nego svi dnevnici i novine zajedno. Stoga se ljudi pitaju: Pa zašto i zbog čega nam te stvari nitko nije do sada rekao? Ljudi su željni shvaćanja svih stvari, željni su misliti svojom glavom, a u tome ne pomažu ni politika ni religija. Lideri vele: »Slijedite mene, glasajte za mene jer ja znam pravi put prema blagostanju!«, ali u biti misle samo na svoj profit. Jedna od važnih poruka moje knjige jest ta da moramo razmišljati svojom glavom. U svijetu koji priznaje samo novac nije lako otkriti prave strasti - Definirali su Vas kao uličnog književnika?- Pet godina sam preživljavao kao ulični pisac. Sada na sreću to više nisam, ali mi je ostao taj epitet. Na ulici je lijepo samo nakratko, kao ljeti kada nastupam s uličnim umjetnicima na raznim manifestacijama po trgovima, ali trajni ulični život je pretežak. Hladnoća, glad, a i opasno je. Oduvijek sam želio biti pisac, samo nisam bio dovoljno inteligentan da ustrajem u tome. Na sreću, život me natjerao da počnem ispočetka. I kada je to značilo biti na ulici, bio sam ulični pisac. Svi pošteni ljudi u životu teško rade, nema drugog puta, a jedini rad vrijedan truda je onaj koji duboko osjećaš svojim. Tada je sve moguće, jer si spreman na bilo koju žrtvu, a i normalno je da postaješ sve uspješniji kad puno učiš i radiš. Ali, ponavljam: najveći je profesionalni uspjeh jednog čovjeka kada uspijeva skromno živjeti od svoga rada, onog rada koji voli i koji je spreman raditi i bez plaće. Ali nije lako ni otkriti svoje prave strasti u ovom svijetu koji priznaje samo novac, pa onda mladi ljudi biraju aktivnosti koje su trenutno u modi, kao jako unosne, a i roditelji ih prečesto i potiču na to. Kada bi televizija, kao glavni medij, bila kulturološki odgovornija, ne bi promovirala emisije u kojima oni koji ne znaju ništa raditi postaju slavni i bogati. Promovirala bi emisije u kojima se nagrađuju rad i strast prema humanim aktivnostima. Kad bi samo na jedan dan svi volonteri svijeta odlučili ostati kod kuće, umjesto da idu besplatno pomagati milijunima ljudi u ratu, gladi i bolesti, isti dan bi se svijet »urušio sam u sebe«, i ne bi više bilo snova ni o slavi ni o lovi. A kada je zadnji put bilo koja televizija govorila o tim mladim divnim ljudima? Ima ih na desetine milijuna. Ali, oni ne konzumiraju proizvode koji nisu neophodni, oni ne troše na modu, protive se ratovima za naftu… Eto, neka odgovore čitatelji. Mnogi se klanjaju bogatim i moćnim ljudima, a prečesto ih dan kasnije vidimo na dnevniku iza rešetaka. Ja sam naučio klanjati se ljudima koji misle svojom glavom, koji se sami svojim trudom informiraju o svijetu i vlastitim primjerom nas uče pravim vrijednostima života. - Je li je bilo reakcija iz Pule ili Hrvatske na Vašu knjigu? - Do prije dva tjedna sam mislio da o njoj znaju samo moja obitelj i nekolicina starih prijatelja, ali sam se ugodno iznenadio od kada imam svoju stranicu na internetu, www.myspace.com/fanculopensiero, gdje mi već svakodnevno pišu čitatelji koji žive uz talijansku granicu, oni koji su knjigu nabavili u Trstu i okolici, a pogotovo Slovenci. Prošli tjedan mi se javio jedan hrvatski tjednik tražeći reportažu, a, eto, i vaš list mi se javio, i ne krijem da mi je to posebno drago, moje novine iz moje Pule. Koliko znam, knjiga će sljedeće godine biti prevedena na razne jezike, pa se nadam da će i neki hrvatski izdavač pokazati interes. Možda baš čitajući ovaj intervju. Poznato je da je doma uvijek najteže dobiti priznanje. I treba biti tako. Ne zbog zlobe, nego jer te doma promatraju s dubljim interesom. I zato će mi mišljenje hrvatskih čitatelja biti najbolje mjerilo. Nadajmo se najboljem. - Kakvi su Vam planovi za budućnost? - Nastavljam puno raditi, uostalom kao i sve ove godine. Pišem svoju šestu knjigu i mojem izdavaču se već jako dopada. Surađujem s kazališnom skupinom Nasca na izradi teksta za predstavu prema Fanculopensiero, koju je Nasca odlučila postaviti za sezonu 2008 . Pišem odnedavno mjesečnu kolumnu za političko-kulturološki tjednik Internazionale iz Rima, a najviše me vesele nastupi u malim kazalištima u kojima interpretiram literarni koncert posvećen ruskoj heroini Ani Politkovskaji. Nedavno, 20. listopada, sam gostovao u Veneciji, bilo je u publici i Hrvata, Slovenaca, Srba i Bošnjaka koji tamo žive, i nakon koncerta, zajedno s glazbenicima koji me prate (jedan Argentinac, Talijan i Kenijac), nisam mogao izbjeći da se bratski ne napijemo na svim jezicima i u brk svim rasama, nacionalizmima i razlikama! |
||
|
|
||
