Theme - Italian minority in Istria
1
Ispravljanje prošlosti
Kako se moglo pisati a da se ne spomene progon i njegove posljedice za sve nas?! Da se ne spomenu prazne i urušene kuće, napuštena zemlja koja više nije davala ploda, maslinici koji su se osušili zbog zapuštenosti... Kako ne spomenuti beskrajnu bol našeg naroda koji je morao otići otrgnut od naslijeđenih korijena
Claudio Ugussi
Correcting the past
How can we write and not mention the persecution that affected us all?! Not to mention the empty and falling down houses, abandoned lands that no longer produce and the olive trees that have dried up because they were abandoned... How can we not mention the constant pain of our people that were forced to leave and were cut off from their roots
Claudio Ugussi
Analiza stanja u kojem se nalazi kultura talijanske etničke skupine u Hrvatskoj mora uzeti u obzir povijesni i socijalni osvrt koji bi ovdje mogao biti opširno definiran kako bi ostavio više prostora daljnjem produbljivanju i ocjenjivanju. Kultura – shvaćena u širem smislu same riječi i koja obuhvaća sve aktivnosti koje se poduzimaju radi uzdizanja vlastita duhovnog položaja.
By analyzing the condition under which the culture of Italian ethnic group in Croatia is excluded, one must take into account historical and social review in order to broadly define wide areas and furher look deep to make an assessment.Culture is taken in a broad view as all the activities that work to uplift one's spiritual statehood.
Nedvojbeno je da su događaji koji su uslijedili neposredno nakon Drugog svjetskog rata bili odlučujući u kulturnom razvoju preostalih Talijana u Istri, s obzirom na to da je veliki dio kulturnog života koji se razvio u regiji i u Rijeci, od 1945. do danas, obilježen upravo čvrstom namjerom da se očuva vlastiti identitet. Sigurno je da se neke vrijednosti, sad već nepovratno izgubljene, ne mogu obnoviti. Otišle su s onima protjeranima sa svoje zemlje, imanja, iz prirodnog habitusa. Stara kultura odjednom je prekinuta, odnoseći sa sobom običaje, jezik, umijeća i zanate, dijeleći se u tisuće rukavaca po Italiji i ostatku svijeta: modus vivendi koji ima smisla samo u određenom socijalnom kontekstu zemlje iz koje potječe i koji, jednom kad zaluta u druge predjele, nestaje.
Not entirely in a very good condition remains the Italian culture that is represented by the Italian Ethnic groups here in Croatia. One has to take historical consideration and social review in order to define in detail greater area and further in-depth analysis. Culture is taken as a broad view; to include all actions that venture into building self spiritual statehood. Certainly the happenings that followed after World War II decided development of culture for the remaining Italians in Istria considering that a big part of cultural life has developed in the region of Fiume since 1945 until today, it recorded a strong intentions to preserve its own idendity. For sure some of the important parts were lost forever and cannot be retrieved. They have left with those who were chased out from its land, its property and its habitat. The old culture was cut at once, and took away its traditions, language its trades and were divided into a lot of parts in Italy and the rest of the world: modus vivendi where the way of thinking of a certain order gets lost in other countries and disappears forever.
4
Progoni i integracija
Govoreći o tome, talijanska dobitnica Nobelove nagrade Rita Levi Montalcini, u svom Pohvalnom govoru nesavršenosti (Elogio dell’imperfezione) potvrđuje: “Etičko-socijalni sustavi kojima je pojedinac bio izložen u mladosti, kako oni u plemenima izoliranim od civilizacije, tako i oni iz najrazvijenijih zapadnih i istočnih suvremenih civilizacija, određuju ponašanje mladeži i odraslih. Stvara se tako neraskidiva veza među članovima određene etničke skupine, ujedinjenih pod istim načelom i izloženih krajnjem žrtvovanju za obranu vrijednosti slijepo prihvaćenih u pretpubertetskom dobu.”
Persecution and Intergration
Speaking about that Italian winner of Nobel Prize Rita Levi Montalcini in her praiseworthy Incomplete talk (Eligio dell'imperfezione) proves: Ethical-social system in which one individual was exposed while young, as in some tribes that were isolated from civilization, as those in most developed western and Eastern modern civilizations, determine behaviour of youth and adults. It creates a permanent bond between members of a particular ethical group, united under the same principle to exhibit extreme sacrifice to protect blindly worthless and blindly accept pre-puberty time.
U našem je kontekstu krajnje žrtvovanje bio progon. Neraskidiva veza među članovima naše grupe bila je prekinuta povijesnim događajima. Rijetki koji su ostali – proleteri (djelomično zbog ideologije, djelomično zbog toga što su većinom pripadali radničkoj klasi) – suočili su se s potpuno novom stvarnošću i brzo su shvatili da je nakon velikog progona za njih otkucala nulta godina. Shvatili su i da se neke vrijednosti moraju sačuvati i da je na njima, “preživjelima”, staviti grb na pokušaje, koji su ponekad bili podmuklo prikrivani ali često surovo očiti, da se obezvrijedi i ukine ono što je ostalo od njihova jezika, od njihove kulture. Ali ako nije tako, kako se objašnjava cjelokupna aktivnost koja se održavala godinama kroz generacije mudrošću i strpljivošću, zašto je instinkt, veliki učitelj očuvanja vrste, neprestano navodio da nasljeđe treba zaštititi i očuvati po svaku cijenu, da treba raditi (čak i tajno, bez nagrade i priznanja), da treba podnositi, najčešće u tišini, u očekivanju boljih vremena?
In our context extreme sacrifice was persecution. Indestructive link among members of our group was cut off because of historical events. Very seldom the ones that remained proleterian (partly because of ideology partly because in most cases most belonged to the worker class) were confronted with a complete new reality and they soon realized that after great persecution for them it ticked away a zero year. They realized that some values have to be saved, and on them that survived put on a coat of arms for trying, that were sometimes deceitfuly sheltered, but frequently and brutally evident, to devalue and cut out what is left of their language ,and their culture. And if it is not like that, how does one explain entire activity that was maintained for years through generations discreetly (cleverly and patiently, why is the instinct big teacher to preserve its species, constantly stated that hereditary must be preserved at all costs, that one has to work (even in secret, without renumeration or recognition) to bear, very often in silence, and hope for better times?
Talijanski intelektualci koji su ostali ovdje mogli su se prebrojiti na prste; a trebalo je prije svega misliti na naše škole – one koje su se uspjele očuvati (mnoge su, naime, zatvarane državnim dekretima). Nesumnjivo, zasluga za očuvanje naše etničke skupine pripada učiteljima i to ne samo zbog njihova rada u školama s djecom nego i rada u okrilju Zajednice Talijana. U međuvremenu je na zagrebačkom i ljubljanskom sveučilištu (jer onda još nije bilo dopušteno studirati u inozemstvu) stasala nova inteligencija Istrijana, pa tako i Talijana. Istodobno su se rađala prva književna djela, na početku u poetskoj formi, stidljivo, približavajući se struji talijanskog hermetizma, ali sadržajno i značenjski povezana s matičnom zemljom. Čak i onda kad je naša poezija postala čvršća zbog doprinosa novih glasova, koji su vidjeli u starim dijalektima najprikladniji način izražavanja, čak i tad izlazi na vidjelo svijest, objava, da se pjesnikova unutarnja slabost rađa i oslobađa iz puno očitije slabosti našeg vanjskog svijeta. Napokon, upravo zbog lacrimae rerum poteku lacrimae hominum.
Italian intellectuals that remained here you could count them with your fingers: first of all one had to think about our schools the ones that will be able to preserve (many of them closed by the order of the state. Without a doubt the credit should to preserve our ethnic group should go to the teachers not only because of their work with children but because of their protection of the Italian community. In the meantime at the Zagabria and Lubiana universities (because it was not allowed to study abroad) appeared a new intelligence of Istrians and Italians. At the same time a new literary work appeared, at first in the form of poems, timidly approaching the flow of Italian hermetism, but with contents significantly attached to the motherland. Even then when poetry become stronger because of contributing new voices, that were seen in old dialects as the best way to express oneself. Even then come out in the light consciousness that the poets inside weakness becomes free and manifest weakness of our outside world, after all directly on account of lacrimae rerum becomes lacrimae hominum.
7
Utjeha poezije
Jedan od najautentičnijih autora bio je Ligio Zanini, koji se može definirati kao pjesnik-simbol naše etničke skupine zbog svog mukotrpnog života. Borac (s partizanima) za slobodu, uvjeren u internacionalni socijalizam, završava na Golom otoku. Nakon toga je nastavio poučavati u našim školama, završivši na kraju sam, baveći se ribarenjem. Napustio nas je potpuno uvjeren da se može razgovarati još samo s galebom Fileipom, posljednjim vjernim prijateljem. I Loredana Bogliun nas je uvjerila sa svojim Masiere da je njezina zemlja jedini istinski protagonist. “Cvijet Istre je srce koje kuca”, reći će pjesnikinja, potpuno predana zadaći da to srce jednom počne kucati jednoglasno sa srcem njezina naroda. I u drugim izražajnim oblicima, kao primjerice u likovnoj umjetnosti, uvijek je prisutno to prenošenje od osobitosti našeg pejzaža i osjećaja koje on pobuđuje do načina izražavanja na platnu. Tako, na primjer, ako je u “crnim jedrima” Fulvia Juričića zabilježena sva dramatičnost rastanka, krajnjeg putovanja, rekao bih da su onda Quintini Bassani i ostali slikari njegova razdoblja, naglasili sav pathos i snagu koja izbija iz odnosa umjetnika i njegove zemlje.
Comfort from poetry
One of the most knowledgeable authors was Ligio Zanini who can be defined as a symbol of our ethnical group because of his hard and painfull life.Worior ( with partisans) for liberty was convinced of International Socialisam, ended at Goli Otok(prison). After he continued to attend our schools , ended up lonely, working as a fisherman. He left us totally convinced that he still speak with a seagull Fileip, his last loyal friend. And Loredana Boglium has convinced us with its ‘Masiere” that her country is the only truthful protagonist .” The heart that beats is the flower of Istria”said the author , completely devoted to a task that this heart starts beating with one voice in the chest of her people and in other distinct forms ,as an example in visual arts, it is always present this transfer personally our landscape and feelings that provokes the expression on the canvas.As for example if it was in “Crnim Jedrima” Fulvio Juricic recorded all the dramatic separations, of final voyage in say then Quintini Bassani and other painters of his contemporaries, have expressed compassion and force that links an artist and his country.
Još je eksplicitnija poruka književne proze; dovoljno je prisjetiti se nekih najsimboličnijih naslova kao Kovčeg od kartona (La valigia di cartone) Nelide Milani, Podijeljeni grad (La citta divisa) Claudia Ugussia, zatim patničkog iskustva Zaninia u Martin Muma, Terra rossa e massiere Maria Schiavatoa, pa Jedna istarska obitelj (Una famiglia istriana) Estera Barlessia, U Rijeci, jedno ljeto (A Fiume, un’ estate) Enza Mestrovicha. U ovu istarsku književnu prozu se nesumnjivo ubrajaju i Franco Sodomaco, autor porijeklom iz Umaga koji živi u Trstu, sa svojim djelom Pustolovina jednog jadnog Istra (Avventura di un povero Istro) i Fulvio Tomizza koji sa svojom Materadom i Istarskom trilogijom započinje razdoblje onoga što će se kasnije definirati kao “književnost granice”.
A more explicit message literary prose; it is enough to remember some of the most symbolic titles as The Cardboard Suitcase (La valigia di cartone) by Nelide Milani, Divided City (La cita divisa) by Claudio Ugussi, then the agonizing experience of Zanini in Martin Muma, Terra Rossa e Massiere by Maria Schiavatoa,then One Istrian Family (Una famiglia istriana) by Estera Barlesia, U Rijeci Jedno Ljeto (A Fiume Un Estate) by Enzo Mestrovich. And in this Istrian Literary prose without a doubt included are Franco Sodomako,author of origin from Umago now lives in Trieste , with its work The Adventure Of One Miserable Istria (Avventura Di Un Povero Istro) and Fulvio Tomizza who with his Materada and his Istrian Trilogy initiate period the one that will be later defined as the “Border Of Literature” ["Literature of the Border"].
Treba istaknuti da se naša proza objavljuje nešto kasnije u odnosu na poeziju. Ali kako se moglo pisati a da se ne spomenu progonu i o njegove posljedice za svih nas?! Da se ne spomenu prazne i urušene kuće, napuštena zemlja koja više nije davala ploda, maslinici koji su se osušili zbog zapuštenosti i sad kao sablasti svjedoče o jednoj staroj radinosti? Kako ne spomenuti beskrajnu bol našeg naroda koji je morao otići otrgnut od korijena? To je bio tabu, jedan od mnogih u prošlom režimu. Zbog toga mnogima od nas nije preostajalo drugo doli tješiti se poezijom hermetizma, kroz koju se moglo izraziti, na manje eksplicitan način, egzistencijalno nezadovoljstvo koje nas je obuzimalo.
One must point out that our prose is announced a little later in regards to poetry. But how could we write without mentioning the persecution and its impact on all of us?! Are we not going to mention empty and falling down houses and the lands that no longer produce, and the olive trees that dried up because of neglect, and now the ghost testifies of the once upon industry. How can we not mention the constant pain of our people who were cut away from our roots. This is taboo for the many former regimes, for that reason there was nothing left for us but to console ourselves with hermetic poems, through which we could express through small explicit manner, the existing dissatisfaction that has overtaken us.
10
Od oportunizma prema demokraciji
Uvjeti režima otežavali su sve naše izdavačke aktivnosti vezane uz EDIT, posebno Glas naroda (Voce del popolo), koji je dnevno morao objavljivati ružama ukrašena slavna osvajanja socijalizma i njegove rukovodeće klase, dok je oko nas neprijatelj bio skriven i zavidio nam. Samo postojanje Zajednice Talijana postalo je upitno zbog odluka koje su donošene odozgo i zbog ljudi koji su postavljani na njeno čelo. Tako je, na primjer, i CPLA (Circolo dei poeti, letterati e artisti – Krug pjesnika, književnika i umjetnika) “kroz svoju funkciju aktivnog subjekta” ulazio u tu logiku i u njegovu su se statutu nalazila ova osnovna načela: “...uspostaviti socijalističke odnose samouprave između kulture nacionalne skupine i svojih uživatelja...” zatim: “ ...njegovati među svojim mladim generacijama, na posebno određene načine, slavne tradicije otpora i socijalističke revolucije”.
From opportunism towards democracy
The condition of the regime depended on our press and its actions that were tied to EDIT, apart from Glass naroda (Voce del Popolo) that daily had to paint with roses and decorated conquest of socialisam and its ruling class, while at the same time our enemy was hidden and envied us.The existence of Italian community become a question because of the decisions that came from the top and because of the people who were put in charge. For example, CPLA (Circolo dei Poeti Leterati e Artisti - circle of authors and artists) "through its function and active subject" it entered into a logic where its status you found basic principles: "to restore socialistic of home rule between national group and its self enjoyment afterwards nurture between its new generation, and specially definite manner, and its glorious tradition of resistant socialistic revolution".
11
Ali u današnjim uvjetima, živeći i radeći u novom okruženju mlade demokracije Hrvatske kao pravne države, i uz puno stariju demokraciju zemlje našeg porijekla s druge strane, jesmo li sigurni od bilo kakve diskriminacije? Budući da sva naša aktivnost na području kulture velikim djelom ovisi o potpori ovih dviju država, treba se nadati da su oportunizam i političke igre definitivno iza nas. Sama činjenica da nismo samodovoljni može proizvesti komplekse zbog kojih se možemo osjećati kao građani drugog reda, koji nas mogu kočiti u našem radu na umjetničkom i književnom polju, kao da nisu bili dovoljni egzistencijalni nemiri pojedinaca ili čitavih zajednica. Stara generacija, zbog davne pouke, ima već u svojoj tvrdoj kori utisnut DNA preživljavanja i mogla bi i ustrajati; treba se zato pobrinuti za nove klice, dati im da propupaju kako bi se mogli otvoriti puni povjerenja i kako bi u našem društvu mogli slobodno raditi.
S talijanskoga prevela Irena Deiuri
* Pročitano na okruglom stolu Položaj talijanske manjine u Hrvatskoj
But in nowadays conditions, to live and to work in the new environment of a new Croatian democracy as a legal state, and beside much older democracy of our origin,and otherwise are we sure of any discrimination? Since our activity in the field of culture a good pacts depends on the support of these two states, we should hope that opportunitisam and political play are definitely behind us.the fact is we are not selfsufficient it can produce complex in which we can feel as citinzens of second class, that will stop us in our work on the art and in the field of literature, as they were not sufficiently in existence and restless individuals or the whole society. Old generation because of old teachings, they have under their hard skin stamped DNA of their past and it may persist, it is necessary for that to take care of new sprouts, so they bud and open with full confidence that the can work freely in our society.
Translated from Croatian to English by Bruno Clapci
* Pročitano na okruglom stolu Položaj talijanske manjine u Hrvatskoj
Talijanska manjina u Hrvatskoj
U organizaciji Hrvatskoga helsinškog odbora i Zaklade Heinrich Bőll, 19. lipnja je u Zagrebu održan okrugli stol Položaj talijanske manjine u Hrvatskoj. S tog skupa objavljujemo uvodna izlaganja književnika Claudia Ugussija i Giacoma Scottija.
Italian minority in Croatia
The organization of Croatian Helsinki committee and the foundation Heinrick Ball on 19 of june in Zagabria discussed around the round table condition of Italian minority in Croatia. On this meeting was introduced leading exhibits of writersClaudio Augussi and Giacomo Scotti.
2
Uz uvodničare, skup su pozdravili veleposlanici Italije Fabio Pigliapoco i Švicarske Paul Vidman, a u njegovu su radu sudjelovali Žarko Puhovski, Nenad Popović, Furio Radin, Milan Rakovac, Damir Grubiša, Andrea Feldman, Silvano Zili, Tonko Maroević, Melita Sciucca, Jadranka Huljev, Fulvio Šuran, Dushako Delmato, Srđan Dvornik, Sinan Gudžević, Ratko Vlado Aleksić, Sanja Roić i Flavio Andreis.
Beside the editorials the assembly have greeted delegates from Italy Fabio Pagliapoco, Swiss Paul Vidman and his co-workers Zarko Puhovski,Nenad Popovic, Furio Radin, Milan Rakovac, Damir Grubisa,Andrea Feldman,Silvano Zili,Tonko Maroevic, Melita Sciucca, Jadranka Huljev, Fulvio Suran, Dushako Dalmato, Srdan Dvornic, Sinan Gudzevie, Ratko Vlado Aleksic, Sanja Raic and Flavio Andreis.
Jesmo li jednaki?
Talijanski pisci u Hrvatskoj bili su isključeni iz enciklopedijskih rječnika hrvatskih pisaca, kao na primjer iz Leksikona hrvatskih pisaca. Ne nalazimo ih ni u enciklopedijskom rječniku stranih pisaca. Jednostavno, tretira ih se kao nepoželjna strana tijela
Giacomo Scotti
Are we equal?
Italian writers were excluded from Croatian encyclopedias of Croatian writers, as for example in The Dictionary of Croatian Writers. We don’t even find them in the Croatian dictionary of writers from abroad. Simply it is treated as undersirable part of the body
Giacomo Scotti
Moj doprinos ovoj temi ne govori o točno određenom sadržaju, iznijet ću neke bilješke koje sam zapisao vozeći se u vlaku, putujući iz Trsta za Zagreb preko Ljubljane. Krenuo sam malo prije ponoći da bih u glavni grad Hrvatske stigao u prvim jutarnjim satima: zbog granica nisam mogao spavati.
My contribution of this theme it does not speak exactly of a definite summary or contents. I will bring out ( to produce) few notes that I wrote as I traveled on the train from Trieste through Lubljana onto Zagabria. I begin my journey just before midnight and arrived in capital of Croatia Zagabria in the early hours of dawn. I could not sleep because of interaptions at the borders.
4
Scenarij za odlazak
Odmah nakon Drugog svjetskog rata, talijanski ministar vanjskih poslova Carlo Sforza izjavio je u parlamentu: “Mi ćemo osigurati slavenskoj manjini jezičnu i kulturnu slobodu. To je za nas pitanje časti i političke mudrosti.” Ubrzo su, međutim, događaji obojeni fašizmom pogazili te riječi. Dana 25. rujna 1943. u Pisinu, predstavnici Narodne fronte oslobođenja iz Istre su objavili pripojenje ove regije Hrvatskoj, proglasili su zastarjelima sve zakone Kraljevstva Italije i istodobno su objavili “pravo talijanske nacionalne manjine na slobodu jezika, škole, tiska, na kulturni razvoj i na autonomiju” Ubrzo nakon oslobođenja 1945. godine, Vladimir Bakarić je svečano prisegnuo u Rijeci, obećavši da će biti priznata “potpuna autonomija” tom gradu nastanjenom tada s više od četrdeset tisuća Talijana. Iste su godine u Rijeku i Istru bili poslani Milovan Đilas i Edvard Kardelj sa zadatkom – kako će kasnije otkriti Đilas u svojim Sjećanjima – da “različitim pritiscima navedu Talijane na odlazak”. I bi tako. S posljedicom velikog etničkog čišćenja: progon dvjesto pedeset tisuća Talijana i zajedno s njima desetak tisuća Hrvata iz istarsko-kvarnerske regije i iz Zadra. Povijest, nažalost, nije uvijek dobra učiteljica. Protjeravši Talijane s njihove zemlje, oni preostali pretrpjeli su kulturno i ekonomsko osiromašenje i nazadovanje na svim poljima. Ti preostali Talijani još u mislima, u pamćenju i u svakodnevnom životu proživljavaju taj pretrpjeli šok. Još i danas, unatoč prestanku autokratskih režima, nije lako živjeti unutar nacionalne manjine; nije lako biti hrvatski građanin talijanske nacionalnosti.
Leaving Scenario
Right after the second world war Italian minister for external affairs Carlo Sforza told parliament “ we will guaranty Slavic minority freedom of culture and language. This is for us question of political intergrity. Very soon however (meanwhile) events that were coloured by fasisam extinguished those words.25 of September 1943 at Pisino the representatives of national front for liberation of Istria announced of joining of this region with Croatia,also announced expiration of all laws pertaining Italian Kingdom,and at the same time announced the rights national Italian minorities , freedom of language , schools ,media,and cultural developments and its autonomy; Very soon after the liberation 1945 Vladimir Bakaric solemny took an oath in Fiume in which he promised that full autonomy will be recognized in this city where more than forty thousands (40.000) of Italians live. the same year to Istria and Fiume were sent Milovan Dilas and Edward Kardelj with a plan, that was later discovered in memoirs of Milan Dilas .That certain preassures should be put on Italians to leave.In this way ethnic cleansing will occur. Persecution of two hundred and fifty thousands (250.000) of Italians and ten thousand (10.000) of of Croatians from the region Of Istria Kvarner and Zara.History unfortunately is not aways the best teacher . By persecuting Italians from their land, the remaining have suffered culturally, ecconomicaly , and were made poor in every field .These remaining Italians in their thoughts and in every days life are still reliving and suffering the shock.Even today despite the autocratic regime ,it is not nice to live within minority, it is not easy to be Croatian citinzen with Italian nationality.
5
Manjine ne vole Hrvatsku
Često nije riječ, kao što je to slučaj s Rijekom, o traženju “privilegija” u odnosu na druge manjine, niti se uvijek radi o povratku, barem djelomičnom, dvojezičnosti u prijašnje stanje, koje je bilo ukinuto (čak i uz vandalske mjere) davne 1953. Traži se nešto puno jednostavnije, kulturniji pristup, s nešto više poštovanja prema kulturi i povijesti onih što su pridonijeli kulturi Rijeke i koji su stvarali njenu povijest. Nestaju dvojezične spomen-ploče koje su preživjele vandalizme ‘53., negira se povijesno sjećanje u prometnoj toponomastici, prešućuje se ili podcjenjuje naša kultura. Primjerice: u Rijeci spomen-ploča na kući u kojoj se rodila Irma Grammatica, jedna od najvećih glumica kazališta i nijemog filma u Evropi. Tršćani se ponose, i pišu to u svojim turističkim vodičima, da su ugostili u svom gradu irskog pisca Jamesa Joycea; Rijeka “se stidi” prisjetiti jedne od svojih najslavnijih kćeri u svijetu umjetnosti. Da nije bila Talijanka, danas bi možda imala spomenik kao onaj, zasluženo podignut, u čast Janka Polić-Kamova. Tražimo da se barem vrati spomen-ploča koja je postojala do sredine pedesetih godina. Osim toga, tražimo da se neka ulica nazove po velikom pjesniku, dramaturgu i romanopiscu Osvaldo Ramousu, koji je rođen, živio i umro u Rijeci u prošlom stoljeću (1905.-1981.). Tražimo da se hrvatski povjesničari umjetnosti, pišući o Književnosti u Rijeci dvadesetog stoljeća, uz Gervaisa, Antića, Bakarčića, Cuculića, Derenčina, Dežmana, Grohovca, Kabalina, Kompanjeta, J. Polić Kamova, N. Kamova, M. Stojevića, V. Sušnja i nekih drugih, mrtvih i živih, većih ili manjih, sjete i pisaca na talijanskom jeziku, jučerašnjih i današnjih. A ima ih mnogo, kako pokazuje nedavna dvojezična antologija Citta` di carta /Papirnati grad fiumanologa Aljoše Pužara. Ispravno je istaknuti ulogu hrvatskih časopisa Riječka Revija, Dometi, Istra i drugih prisutnih u riječkoj i istarskoj književnoj kulturi u posljednjih pedeset godina, ali se ne smiju zaboraviti talijanski Horizonti (Orizzonti), Umjetnosti i rad (Arte e lavoro), Barka (La battana). Ako nas naši hrvatski sugrađani, u prvom redu intelektualci, ne poznaju, teško će moći cijeniti i valorizirati naš doprinos kulturi zemlje i državne općine.
Minorities don’t like Croatia
Often it is not a word, as it occurs in Fiume as one seeks priviledges regarding the other minority, and it is not regarding of return,if only partly bilingual as before that was cut ( even beside rogues measure ) long ago 1953. One is looking for something more simple, more cultured approach, with little more respect towards culture and history, for those that have brought culture to Fiume and those that were makers of its history. Disappearence of bilingul memory-plates that have outlived vandalisam of 1953, a negativ historical remembrance (prometnoj topomestici), conceals or undervalue our culture. For instance; In Fiume attached to the house a memorial plate Irma Grammatica was born, one of the most popular actress in the theatre of mute films in Europe. The people of Trieste are proud, and they write in their tourist brochures, that they had a guest in their city the Irish writer James Joyce; Rijeka (Fiume) is ashamed to remember one of its most famous daughters of art in the world. If she wasn’t Italian today she would probably have a monument that she deserves as the one that was erected for Janko Polickumova. We are looking for at least that the memorial plate that was there during the middle of the fifties . Beside that we are expecting that some street will be named to remember one of the famous writers of drama and novels Oswaldo Ramousu who was born lived and died in Fiume in the last century (1905-1981). We are asking that Croatian historians of art, that write about the literature of Fiume in the 20th century, beside Gervaisa,Grohovca, Kabolina, kompanjeta, J.Polic Kamova, N.Kamova, M.Stojevica, V.Susnja , and some others that are alive or dead, famous or not so famous , remember also writers that write in Italian former and to present. there are few, as we see recent bilingual anthology by Aljose Puzara, exactly emphasized role of Croatian magazine of Rijeka's review, Dometi, Istria and other present in Rijeka’s and Istria’s art and culture in the last 50 years, but they should not forget Italian Horizons (Orizonti), of Arts and Work (Arte e Lavoro) Barka (La battana). If our fellow citizens, especially the intellectuals, don’t know, it will be hard to appreciate and value our contribution of culture in the country or locally.
Talijanski pisci u Hrvatskoj – živući i mrtvi – bili su isključeni iz enciklopedijskih rječnika hrvatskih pisaca, kao na primjer iz Leksikona hrvatskih pisaca. Ne nalazimo ih ni u enciklopedijskom rječniku stranih pisaca (Leksikon stranih pisaca). Jednostavno, tretira ih se kao nepoželjna strana tijela.
Italian writers in Croatia the ones that are alive or those that are dead were excluded from dictionaries of encyclopedias of Croatian writers, as for example in the dictionary of Croatian writers. We don’t even find them in the encyclopedias of the writers from abroad. (Dictionary Of Writers From Abroad). They were treated as an undesirable part of the body.
Kao takvi, čak su i oni najvažniji isključeni i iz čitanki osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj. S “kulturnom” politikom tako niskog profila, zasigurno se ne pridonosi stvaranju okruženja u kojem se hrvatski građani etničke manjine, i s njima pisci i drugi intelektualci, mogu izjasniti kao zadovoljni i entuzijasti te zemlje koja je i njihova domovina. Takva politika je zasigurno pogrešna ako zbog načina na koji funkcionira manjine ne vole Hrvatsku. Domovina koju ne vole svi građani je slaba, a i ne baš lijepa. I osmijeh čini ljepotu. Hrvatska ne zna pružiti osmijeh manjinama.
As they were also excluded from the text books of primary and secondary schools in Croatia. With culture or politics such a low profile, for sure one does not bring forward of making of an environment where Croatian citinzens of ethnic minority,where the writers or intellectuals can declare satisfaction and enthusiasm for the country that is their home. this type of policy is wrong for sure if it functions in this way the minorities will not like Croatia. Country where all its citinzens don’t love it .It is a poor country and not very nice.A smile one makes prity.Croatia doesn’t know how to extend a smile towards its minorities .
8
Bogatstvo koje nose Drugi
Nedavno je jedan talijanski ministar (desnice), Carlo Giovanardi, okupio u Veneciji predstavnike svih postojećih manjina u Italiji (milijun i pedeset tisuća pojedinaca: tristo tisuća Nijemaca, sto tisuća Francuza, dvadeset tisuća Grka, pedeset tisuća pripadnika provansalskoga govornog područja, tri tisuće autohtonih Hrvata i drugih četrdeset tisuća onih koji su imigrirali zbog posla, osamnaest tisuća Katalonaca, sedamdeset tisuća Slovenaca) i izjavio je: “Odlučili smo raditi zajedno kako bi pronašli zajedničku strategiju. Potpisali smo sporazumni dokument. Došao je trenutak da se na manjine gleda kao na bogatstvo.” Želio bih da se na nas Talijane u Hrvatskoj (ima nas sve zajedno oko dvadeset tisuća) gleda kao na bogatstvo, a ne da nas se – kako to često čine određene hipernacionalističke i ksenofobične političke struje hrvatske desnice – smatra nekom vrstom dosadnih muha, ako ne i petokolonašima.
Richness that others bring
Not very long ago a minister representing right political view, Carlo Giavonardi, gathered in Venice representatives of present minorities in Italy 300 thousand Germans ,100 thousand French, 20 thousands Greeks 5o thousand members of (( pravansalskoga govornog prodrucja) 3 thousand of Croatian natives and another 40 thousands of emigrants that came to work in Italy, 18 thousand Catalonians and 70 thousand of Slovenians and he declared. We have decided to workltoghether so that we can find common strategy. We have signed an agreement. The time has came where minorities are looked upon as national treasure. Iwould like that our Italian minority in Croatia is looked upon as the treasure of the state (there are only 20 thousand of us in Croatia) and not as often happens certain hypernationalistic or xenophobic political movements of Croatian right look upon us as some kind of boring flies, or as a fifth wheel of the cart. (The cart has 4 wheels, the 5th wheel is regarded as useless. --Istrian saying - similar to "5th column")
Ne raspolažemo velikim ekonomskim sredstvima kao slovenska manjina i određene skupine Hrvata u Trstu, koje imaju vlastite banke, industrije i ostalo. U četrdeset i pet godina socijalizma i u deset godina tuđmanovskog post-socijalizma, preostali Talijani izgubili su svaku ekonomsku moć, osim toga, kao manjina najvećim dijelom urbana čije je bogatstvo i snaga u prvom redu u kulturi (imamo, naime, najveći postotak intelektualaca: od pisaca do liječnika, od učitelja do novinara, itd.) često smo ponižavani upravo kroz našu povijest i kulturu: ponižavani smo šutnjom i obezvređivanjem. Pogledajte koliko je talijanskih pjesnika i drugih pisaca sudjelovalo, na poziv Društva hrvatskih književnika, u “karavanama poezije”, u književnim večerima po različitim gradovima naše zemlje, na sastancima, kongresima, pri okruglim stolovima, i tako redom. Nitko ili gotovo nitko u posljednjih dvanaest godina! Simpozij koji je organizirao Hrvatski helsinški odbor (HHO) za ljudska prava – sastanak na kojem prepoznajem neke od najdemokratskijih ličnosti hrvatske kulture, od Puhovskog do Grubiše, od Milana Rakovca do Sanje Roić, i mnogi drugi, trebao bi i mogao označiti preokret na političkom i kulturnom planu, na način da se političke manjine smatra, tretira i valorizira kao sastavni dio hrvatskog građanstva.
We don’t have at our disposal a lot as Slovenian minority and certain Croatian groups in Trieste, that have their own banks ,industries etc. During 45 years of socialisam and 10 years of Tudjaman’s post socialisam, the rest of Italians have lost every ecconomic power, besides, as biggest part of them live in urban areas where its richness are in culture (we have the highest percentage of intellectuals from writers ,doctors, teachers, journalist and so on). Often we are belittled through our historical past and culture. We are belittled silently without insults.Have a look how many Italian writers participated when they called Croatian association of writers in “ Caravan Of Poems’ and at writers night assemblys in different cities of our country and at appointments, conferences,or at the round table and so on. Nobody and nearly nobody for the last 12 years! Symposium that was organized Croatian Helsinki Council(HNO) for human rights – the meeting on which they recognized most undemocratic personality of Croatian culture. From Puhov to Grubisa and from Milan Rakovac to Sanja roic, and many others, one need to mark the change in political and cultural plan, in a way that the minorities are treated and valued as a part of Croatian citizenry.
10
Pravo, a ne dar
Preostali Talijani su prihvatili Hrvatsku i Sloveniju kao svoje države i poštuju ih kao lojalni građani, u dobrim i lošim vremenima. U našoj pedesetogodišnjoj povijesti kao manjine ne postoji nijedan slučaj u kojem bi sud reagirao jer je neki Talijan povrijedio suverenitet ili neovisnost zemlje, prvo Jugoslavije, a kasnije Hrvatske i Slovenije. Ovi Talijani plaćaju poreze kao i svi drugi građani, njihovi sinovi služe vojsku kao i svi unovačeni mladići, navijaju za svoje zemlje – Hrvatsku i Sloveniju – u internacionalnim sportskim natjecanjima, pomažu pri stvaranju mostova prijateljstva i suradnje između zemlje čiji su građani i Italije koja je njihova domovina porijeklom. Ono što hrvatska i slovenska država njima daju u vidu škole, kulturnih ustanova, novina nije stoga dar. Njima je to dano kao i svim građanima; a premalo je čak i kad se čini da primaju više. Hrvat može birati između deset i više dnevnih novina, Talijan ima samo La voce del popolo (Glas naroda) sa svega nekoliko stranica. Postoje mjesta nastanjena mnogim Talijanima – od Lussinpiccola i Chersa do Albona, a u kojima nema talijanskih škola. I tako redom. Dakle, čak i kad su pozitivno izdvajani (neki kažu “privilegirani”), građani koji pripadaju manjini teže žive svoj svakodnevni život nego ostali građani. Njihov je svakodnevni život stalna borba protiv ugnjetavanja autokratskog ustrojstva i primitivnih i imbecilnih birokrata koji ne primjenjuju zakone, protiv prijeteće asimilacije, protiv nerazumijevanja... Eto, njima je potrebno da ih većina više razumije. Tražimo danas, a tražit ćemo i sutra, ovo razumijevanje da bi jednako mogli uživati ljudsko i građansko dostojanstvo. Tražimo to od jednog naroda, hrvatskog, koji je zajedno s Talijanima sazreo na stoljetnom putu kroz jadransku, mediteransku i evropsku civilizaciju.
S talijanskoga prevela Irena Deiuri
* Pročitano na okruglom stolu Položaj talijanske manjine u Hrvatskoj
Rights and not a gift
The remains of Italians embraced Croatia and Slovenia as its own country and they respect and are loyal citinzens, during good or bad times.In our 50 years history as minority there does not exists even one incident were authorities have to react because some Italians have injured sovereignty or independence,first Yugoslavia , later Croatia or Slovenia. These Italians pay their taxes as all citinzens,and their sons serve the armed forces as young recruits,they cheer their country - Croatia and Slovenia and they participate in international sport events. They help build bridges of friendship, and build good relations for their country with Italy that was their home once upon a time. What Croatian or Slovenian government give them in education ‘and cultural establishmentsand in the media is not a gift. It is given to them as all citinzens, but it is still very little even though it looks a lot.Croatians can choose 10 different daily newspapers, Italians have only Voce del Popolo (Voice of the people) and it only has few pages.There are many places that are populated by Italians from Lussinpiccolo, Cherso to Albona and there is no Italian schools, and so on. Even though they are sigled out ( somebody would say priviledged) citinzens that belong to minorities live harsher their daily life than the rest of the citizens. Their everydays life is a constant battle against oppression from autocratic and primitive imbecilistic bureaucrats who do not change laws, that prevent assimilation and understanding. What is needed that majority understands more. We are sking today,and we will ask tomorrow, the understanding so that we can equally live as citinzens and enjoy human dignity. We are asking from one nation of Croatia, that has together with Italians matured in the same century the old Adriatic road and Mediteranean and European civilization.
Translation from Croatian to English by Bruno Clapci
* Pročitano na okruglom stolu Položaj talijanske manjine u Hrvatskoj