Paula Bobanović razgovarala je s istarskim glazbenicima Livijom Morosinom i Dariom Marušićem

Novi istarski etno album

Pjesme na albumu 'Bura-tramuntana' napravljene su u plesnom ritmu baluna koji je istarska verzija hip-hopa. Dokazali smo da sopile i roženice mogu funkcionirati u svakoj vrsti glazbe

Livio Morosin i Dario Marušić

Ako je 1999. godinu domaća publika završila u ritmu dalmatinskih narodnih pjesama s otoka Brača što ih je obradio tamošnji sastav "Šo! Mazgoon", onda će ovu godinu započeti u ritmu istarskog baluna, odnosno žminjske polke. Odgovor je stigao otisnut na albumu Livija Morosina i Darija Marušića nazvanom "Bura - tramuntana". Tek što je objavljen u produkciji privatne producentske kuće "Art-film" iz Zagreba i diskografske kuće "Croatia Records", glazbeni kritičari ocijenili su ovaj album vrlo visokim ocjenama.

 Dok je prvi album već zaživio na brojnim radiopostajama, o "Buri - tramuntani" publika bi tek trebala reći posljednju riječ jer ovaj se CD prošli tjedan još nije našao u prodavaonicama. Prema nekim informacijama, razlog je samo loše organizirana distribucija. Šteta, jer riječ je o dvojici iskusnih glazbenika s naizgled potpuno različitim glazbenim afinitetima, pa rezultat njihove suradnje doista izaziva znatiželju.

 Dario Marušić i Livio Morosin i sami su priznali da, osim što su obojica Istrani i što se i jedan i drugi bave glazbom, sve donedavno nisu imali mnogo zajedničkog - ne pripadaju istoj generaciji, pa su i odrastali slušajući sasvim različitu vrstu glazbe.

 "Gitaru sam uzeo u ruke pod utjecajem rocka, što je bilo tako tipično za cijelu moju generaciju. Sjećam se da sam bio zadivljen hrabrošću svog starijeg susjeda koji se ranih sedamdesetih vratio iz Njemačke s kosom do ramena i novom pločom Rolling Stonesa 'Sticky Fingers'. Najprije me zapanjio dizajn omota s fotografijom traperica i pravim šlicom, koji se morao raskopčati da bi se izvadila ploča. Jednako nas je fascinirala i njegova duga kosa. Kad bi je oprao, okupili bismo se svaki put u njegovu vrtu i zavidno gledali kako je satima suši na suncu", prisjetio se Morosin svojih početaka.

Za razliku od njega, Marušićeva iskustva bila su sasvim drukčija. Iako mu je 1957. kao mjesto rođenja upisan Kopar, najveću slovensku luku ne smatra svojim rodnim gradom:

"U tom gradu bilo je najbliže rodilište, ali sam zapravo do sedme godine odrastao u Strnjanu na slovenskoj strani, gdje vršnjake gotovo nisam vidio sve dok nisam krenuo u školu. Zatim sam se odselio u Marušiće. To je malo selo na hrvatskoj strani, gdje su mi najdraže društvo bili moj djed i njegovi prijatelji, pa rock nikad nije bila glazba koju sam pretjerano slušao. Prvo što mi je ušlo u uho bila je istarska tradicionalna glazba i logično je da sam umjesto gitare najprije zasvirao mandolinu. Naravno da sam pratio i radio i televiziju, i bio u dodiru sa suvremenom glazbom, no uvijek sam zadržao tradicionalni pristup. Kao što su moji vršnjaci sa 15 godina počeli svirati gitare, ja sam počeo svirati tradicionalnu glazbu, ali na moderniji način, koji bismo danas mogli nazvati ethnom. Nikad zbog toga nisam omalovažavao modernu glazbu, naprotiv, ja sam je samo prilagođavao na način koji se meni najviše sviđao."

Dok se Dario od 15-te godine u Marušićima nedaleko od Buja družio s vršnjacima svog djeda i proučavao izvorna istarska glazbala, Livio je na gitari "skidao" Doorse, a tek nešto kasnije Beatlese. Kako i sam kaže, čak ni u najranijem djetinjstvu nije slušao ni Mišu Kovača, ni Terezu Kesoviju, nego je pratio festival talijanskih zabavnjaka u San Remu. U šali kaže da je za splitski festival čuo tek kad je na njemu nastupio. Dario pak nije slušao ni to. Kao brucoš na glazbenoj akademiji, uzeo je mandolinu pod ruku, sjeo na vlak i otputovao u Pariz. Da bi mogao preživjeti, počeo je kao svirač u metrou:

"Za moju karijeru to je prijelomni trenutak mog života jer sam u metrou upoznao glazbenika Jeana koji me, kad je čuo kako sviram, zamolio da s njim nastupim na ethno festivalu. Pristao sam i već tada shvatio da izvorna narodna glazba može biti i te kako zanimljiva ljudima koji za Istru možda nikad nisu čuli. Hoću reći da je već tada u Francuskoj postojala vrlo jaka ethno scena, koja je prihvaćala glazbenike iz cijeloga svijeta."

Za razliku od njega, Livio Morosin nikad nije morao pristati na avanturistički život uličnog svirača. Ostao je u Istri i svirao s lokalnim glazbenicima, a svoj najveći uspjeh doživio je tek navršivši 30 godina. On i Alen Vitasović iz obližnjih Orbanića pjesmom "Gušti su gušti" 1992. osvojili su najprije glazbene kritičare, a ubrzo nakon toga i publiku. Munjeviti uspjeh trajao je jedva nešto više od dvije godine, a s repertoarom od dvadesetak pjesama obišli su gotovo sva mjesta u Hrvatskoj, da bi se ubrzo, na žalost brojnih obožavateljica, duo Morosin-Vitasović nepovratno raspao.

Istodobno, Dario Marušić već je iza sebe imao diplomu etnomuzikologa, niz koncerata i nastupa na ethno festivalima u Francuskoj, Njemačkoj, Britaniji i Americi, te tridesetak albuma na kojima je, osim mandoline, sad već svirao i violinu, sopile, mih, roženice i dvojnice.

Unatoč tomu ili možda baš zato, za Darija Marušića u Hrvatskoj su znali tek malobrojni glazbeno probirljivi diskofili. Do prije pet godina samo je osam puta pozvan da koncertira pred domaćom publikom, a tu ubraja i nekoliko nastupa sa svojim prvim i posljednjim hrvatskim sastavom koji je postojao početkom 80-ih. Zvao se "Istra Nova", a Marušić o tome kaže:

"Održali smo samo nekoliko koncerata, od kojih čak i jedan u Zagrebu, no naša svirka temeljena na istarskoj narodnoj glazbi nije baš nikomu zapela za uho. Naprosto nije bio trenutak za takvu vrstu muzike. Prošli smo potpuno nezapaženo i kod publike i kod kritike pa se sastav razišao. Očito, trebalo je čekati još neko vrijeme."

Kad su se, nakon svega, Dario Marušić i Livio Morosin prije dvije godine prvi put susreli, razlike u poimanju glazbe činile su im se velike, ali su ih upravo one zaintrigirale. Odvažili su se okušati u zajedničkom poslu - snimili su pjesmu s kojom su se pojavili na ethno festivalu u Neumu i uspjeli, a presudnan je bio razgovor o hip-hopu. Morosin kaže:

"Zaključili smo da je narodni ples balun zapravo istarska verzija hip-hopa. Može zvučati smiješno, ali i balun i hip-hop su tzv. street glazbe. I jedan i drugi plešu se na ulici, to je zabava za narod. Osim toga ritam baluna ima istu brzinu kao i hip-hop, a to je mjera 90-100, što je ritam koraka."

Kao što početkom osamdesetih nitko nije imao sluha za Marušićevu "Istru Novu", jednako neslavno petnaestak godina poslije propada Morosinov projekt "Anelidi". "Bio je pretežak, a bilo je i dosta pogrešaka", komentira danas Morosin. No razlog je bio i u lošoj produkciji. Kad je gotove materijale s najnovijeg Morosinova i Marušićeva albuma preslušao vlasnik "Art-filma" Mladen Lučić, zainatio se da oni moraju biti odsvirani na vrhunskim instrumentima za kojima će sjediti vrhunski glazbenici. Tako su na najnovijem CD-u gostovali perkusionist Hrvoje Rupčić, klavijaturist Neven Frangeš, bubnjar Damir Šomen, gitaristi Max Jurčić i Jurica Pađen, dok je kao koproducent surađivao Davor Rocco. Kad se takvoj ekipi pridružio profesor Dario Marušić sa svojim glazbalima, nastao je, po mišljenju kritičara, najbolji domaći ethno album. Mladen Lučić, negdašnji menedžer nekoć najboljih hrvatskih bendova, Azre i Haustora, o tome kaže:

"Bilo je problema, ali Livio i Dario imali su jasnu viziju o ravnomjernom odnosu kompjutora, roženica, gitara i ostalih instrumenata. Upravo u tome i jest bit pravog shvaćanja ethna i po tome se on razlikuje od folklora, što se u posljednje vrijeme kod nas potpuno izjednačuje zbog neznanja."

"Znam da će zvučati otrcano", objašnjava Marušić, "ali tvrdim da je to samo rezultat moje iskrene vjere da je to što radim ispravno. Kad sam prije dvadesetak godina otišao u Francusku shvatio sam da glazbu ne treba trpati niti u trendove ni u bilo kakve druge okvire. Svirao sam najprije mandolinu, zatim violinu, a poslije sam se počeo zanimati za ostale istarske instrumente. Svi oni odlično su se uklopili u sve glazbene stilove, od jazza do elektronske glazbe, što je samo potvrdilo moju pretpostavku.

Mnogi se u čudu pitaju kako netko izvan Istre može slušati mih, dvojnice ili roženice koje zbog smanjenog broja tonova nekima zvuče disonantno. To su za mene bespredmetne rasprave. Svi govore da su ti instrumenti simbol Istre. No one su prije svega obični instrumenti, koji proizvode nekakve zvukove. Važan je zapravo čovjek koji stoji iza njih i koji će svojom svirkom znati njihov zvuk uskladiti s bilo kojom vrstom glazbe. On im daje dignitet i mjesto koje ti instrumenti zaslužuju. Može zvučati pretjerano i vulgarno, ali zvuk možeš proizvoditi i nogom i rukom, u krajnjoj liniji i - guzicom, pa ako te taj zvuk zadovoljava, onda je to - to. Tvrdim da i sopile i roženice mogu funkcionirati u svakoj vrsti glazbe kao i bilo koja brass-sekcija. Ljudi naprosto slušaju glazbu i ako je ona kvalitetna, potpuno je svejedno na kojem je instrumentu i u kojem kontekstu sviraš. Isto tako, mnogi se danas čude kad kažem da sam se potpuno 'zapalio' za elektronsku glazbu. Ali čovjek cijeli život mora preispitivati svoje stavove, mijenjati se, učiti. Tako sam i ja u međuvremenu uvidio da elektronska glazba može biti vrlo kvalitetna."

Za razliku od Marušića, Morosin i danas tvrdi da nije nikakav ethno glazbenik:

 "Odrastao sam na rocku i akustična gitara mi je oduvijek bila zanimljivija od roženica. No kad sam počeo pjevati na čakavskom, proglasili su me ethno glazbenikom. Nikad se nisam tako osjećao, jer se nikad nisam interesirao za istarsku tradicionalnu glazbu. Prije bih rekao da me zanimala narodna poezija. Ali kad su me tamo već svrstali, rekao sam sebi zašto ne bih pokušao 'prčkati' po ethnu. Kad smo se Dario i ja dogovorili da zajedno napravimo pjesmu za neumski festival, nisam imao pojma o toj vrsti glazbe. Uz njega sam u međuvremenu zaista mnogo naučio i počeo sam istarsku glazbu razumijevati. Zato je i stvaranje ovog CD-a trajalo gotovo dvije godine. Za pjesmu 'Tri naranđe' uzeo sam gotove elemente narodne pjesme i složio je po vlastitom nahođenju."

 Po riječima autora upravo je ta neograničena sloboda komponiranja i korištenja instrumenata bila presudna za kvalitetu. Tako se na CD-u nalazi niz pjesama potpuno različitog ugođaja, od jazza do popa. No osim imena pjesama, na omotu se nalazi i podulji popis imena ljudi kojima se Morosin, Marušić i Lučić zahvaljuju na suradnji.

 "Smatrali smo da je potrebno zahvaliti se svim ljudima koje smo upoznali radeći ovaj album. Osim naših prijatelja i suradnika, tu su imena slučajnih znanaca, vozača autobusa, konobara i konobarica u oštarijama u kojima smo jeli i pili, jer svi su oni zaslužni što je ovaj album uopće izašao. A CD se zove 'Bura-tramuntana' zato jer je to asocijacija koja najtočnije opisuje našu suradnju - bura i tramuntana su vjetrovi koji pušu iz dva različita smjera, ali oba donose lijepo vrijeme."

Main Menu