Reprinted from:  http://www.nacional.hr/htm/249026.hr.htm

Mladen Pleše obišao je vinske i biciklističke putove u unutrašnjosti Istre Snimila: Sandra Vitaljić

Novi istarski preporod

Istra doživljava vinsku, biciklističku i agrokulturnu revoluciju: Premrežena je sa šezdesetak biciklističkih staza, a obnovljeno je i stotinjak kuća u unutrašnjosti koje su pune pet mjeseci u godini

Od 1995. godine turizam u Istri doživljava tri revolucije: vinsku, biciklističku i agrokulturalnu. Pred vratima je i četvrta, golferska. Zahvaljujući mladoj, modernoj, obrazovanoj generaciji političara, turističkih djelatnika, poduzetnika i ugostitelja, Istra iz dana u dan mijenja svoje lice, filozofiju života, kulturu turističke ponude.

   U samo nekoliko godina Istra je preuzela primat u proizvodnji kvalitetnih vina. Izgrađen je fenomenološki posve nov odnos prema kulturi uživanja u vinima, nešto slično onome što se, primjerice, može susresti u Francuskoj. Diljem istarskog poluotoka, uz tri vinske ceste, izraslo je 70ak, većinom novih vinskih podruma u koja svakodnevno hodočaste stotine turista kušajući i kupujući ponajviše istarske specijalitete poput “malvazije”, “muškata”, “terana”, “refoška”, “borgonje”, ali i “pinota”, “chardonnaya”, “merlota”, “cabernet sauvignona”... Proizvođači vina poput Ivice Matoševića, Morena Degrassija, Armanda i Franka Kozlovića, Morena Coronica, Petera Polettija već su se okitili medaljama na najuglednijim europskim sajmovima vina. Tri bogata, sjajno dizajnirana vodiča po vinskim cestama Poreštine, Bujštine i Buzeštine svjedoče o naporima turističkih djelatnika da istarska vinarska postignuća na najbolji način predstave gostima. Ovih dana privode se kraju pripreme i za izdavanje jedinstvenog vinskog atlasa. Već pet godina izdaje se i gastronomski vodič s popisom najboljih restorana koji su valorizirani po kriteriju kvalitete hrane, izboru pića, ambijentu, ljubaznosti i sanitarjama.

   Šezdesetak biciklističkih staza dugih 2500 km, od kojih 70 posto prolazi kroz ruralna područja, koje asfaltiranim cestama, makadamskim stazama, seoskim putevima, gorskim puteljcima i uskim stazama vijugaju brežuljcima, morskim valama i riječnim dolinama, ispremrežilo je cijeli istarski poluotok.

Stari gradići

Vozeći doista jedinstvenim krajolikom, kroz parkove prirode uz Limski kanal i rijeku Rašu, srednjovjekovne gradiće i kaštele, turisti mogu uživati ne samo u blagodatima prirode nego i u gradićima starim tisućama godina, rimskim amfiteatrima, srednjovjekovnim kulama i bedemima, romaničkim, gotičkim i baroknim ostvarenjima, crkvama, utvrdama, bedemima... Istarska turistička zajednica i Upravni odjel za turizam i trgovinu Istarske županije izdali su doista reprezentativne i vrlo precizne brošure o biciklističkim rutama kroz Istru. Istarskim stazama svakodnevno prolaze stotine biciklista, a za promidžbu se brine ID Riva Tours iz Münchena, koji dva puta godišnje dovodi skupine od 500 njemačkih biciklističkih fanatika.

Preobrazba Istre

Na 45 lokacija u unutrašnjosti Istre obnovljeno je i uređeno stotinjak starih kuća, koje u prosjeku više od pet mjeseci godišnje pružaju gostoprimstvo uglavnom stranim turistima. U netaknutoj prirodi, u obnovljenim interijerima oslonjenim na stogodišnju graditeljsku tradiciju, gosti mogu uživati u domaćim, autohtonim jelima i pićima te zdravoj hrani. Uspješan start istarskog seoskog turizma potaknuo je i mnoge stanovnike iz unutrašnjosti Istre da krenu u obnovu zapuštenih ili porušenih kuća.

   Temelje velikom gospodarskom i turističkom preokretu postavili su Ivan Jakovčić, predsjednik Istarskog demokratskog sabora, najjače lokalne političke stranke, Veljko Ostojić, zamjenik ministrice turizma, Stevo Žufić, istarski župan, te Branko Curić, pročelnik za turizam Istarske županije. Oni su na vrijeme shvatili da se sredinom 90ih u svijetu dogodio radikalni zaokretu turističkoj ponudi pa su, uz pomoć brojnih suradnika sličnih svjetonazora, obrazovanja i kulture, razradili cijeli niz projekata koji su utrli put svekolikoj preobrazbi Istre. Ciljevi su bili precizno formulirani: produljenje turističke sezone, proširenje ponude i na unutrašnjost Istre te novi sadržaji. Vlasnicima zapuštenih kuća, težacima, zemljoradnicima, vinogradarima, hotelijerima, organizatorima putovanja i turističkim agencijama nudili su posve nove programe, ideje pa i novac. U prvim materijalima koje su izdali 1995. Veljko Ostojić i Branko Curić savjetovali su seljacima, koji su imali stare ruševine ili trošne kućerke, da ih preurede u nastambe za turiste. Nudili su pritom kreditne linije Raiffeisen banke, savjete arhitekata te organizaciju dovođenja gostiju. Izrađeni su i vrlo precizni kriteriji po kojima su se dijelila sredstva. Kada su izdane prve brošure u kojima je seoski turizam dobio ravnopravan tretman s priobaljem, zamalo je došlo do ustanka nezadovoljnika. Optužili su Veljka Ostojića da je smetnuo s uma tko je glavni u istarskom turizmu.

Špinovci

  Nakon samo pet godina obnovljeno je stotinjak kuća u koje je uloženo pet milijuna DEM. Pritom su Istarska županija i Turistička zajednica od financijera uspjeli ishoditi relativno povoljne uvjete: godinu dana grace razdoblja, a od 9 posto kamata preuzeli su na sebe otplatu 1,5 posto kamata.

   Uz pomoć tog kredita 30godišnji Mario Tikel obnovio je u Špinovcima, zaseoku na vrhu brda s kojega se pruža prekrasan pogled na Motovun, staru urušenu obiteljsku kuću. Uz obnovljenu konobu napravio je i tri apartmana s deset ležajeva. Baš dok je razmišljao o odlasku iz Špinovaca u potrazi za poslom, doznao je za projekte Veljka Ostojića i njegovih suradnika. Zahvaljujući njihovoj pomoći, savjetima dizajnera Željka Burića i kreditu Raiffeisen banke, Mario Tikel pronašao je posao za sebe, ali i za cijelu obitelj.- U posluživanju gostiju i pripremanju hrane pomažu mu otac i brat, majka peče kruh, susjede su počele pripremati fuže. Premda su Špinovci od Poreča udaljeni 23 kilometra, deset kreveta je premalo da zadovolji sve zahtjeve Nijemaca, Nizozemaca, Austrijanaca, Slovenaca za smještajem. Gosti ne nalaze prave riječi hvale za osebujnu prirodu, sjajnu hranu, konobu prepunu domaćih vina i ugodne noći.

‘Funtana’

U širokoj ponudi istarskog ruralnog turizma posebno mjesto zauzima mala, dvosobna kuća na kat “Funtana”, vlasnika Brune Kušće. Urezana u vrh brda iznad Grožnjana, postala je pravi hit. Tomu je umnogome priodonijela Sonja Sacce-Dobrovac koja je u propagandnim materijalima predstavila “Funtanu” kao jedinstveno ljubavno gnijezdo. Vlasnik “Funtane” Bruno Kušće, inače bankovni službenik iz Umaga kojemu je turizam postao dodatni izvor zarade, upravo se na poticaj Veljka Ostojića i svog studentskog kolege Branka Curića upustio u obnovu stare trošne kućice. Dobio je kredit od 30ak tisuća DEM kojim je obnovio kuću, sredio put, uveo struju i vodu. Zahvaljujući Selimiru Ognjenoviću i njegovoj agenciji ID Riva Tours koja dovodi goste, Kušće je nakon nepune godine dana rada prezadovoljan:

   “A kako i ne bih kada mi je kuća stalno popunjena a gosti su na odlasku uvijek žalosni što je moraju napustiti. Zapravo sam tako ohrabren da sam već počeo planirati proširenje ponude. Već sljedeće godine uredit će zemlju oko kuće, na njoj ću posaditi povrće pa će gosti moći uživati u domaćoj i zdravoj hrani. Osim toga, ako i sljedeća godina bude dobra kao ova, svakako ću urediti još jednu kuću za odmor.”

‘Stancija Mamu’

Bruno Kušće odmah se uklopio u novu turističku filozofiju koju sa svojim suradnicima pomovira Veljko Ostojić. Goste dočekuje s puno pažnje: kad stignu, u hladnjacima ih čekaju ohlađena bezalkoholna pića i sokovi, a na dar dobivaju pet litara domaćeg vina i bocu šampanjaca. Na odlasku Kušćeva ih supruga daruje domaćim kolačima.

   Sasvim drugačiji odmor na selu nudi poznati pulski dizajner Željko Burić. On je nedaleko od Kanfanara stari dom preuredio u prostranu kuću za odmor doista visoka standarda. Među ostalim, “Stancija Mamu”, kako se zove taj objekt, opasana je prostranim vrtom usred kojega je Burić izgradio bazen za kupanje. Unutrašnjost kuće uređena je po svim uzusima moderne arhitekture: nekoliko vrsta i boja staroga namještaja s puno je ukusa raspoređeno po prostranoj kući s desetak kreveta. Taj je objekt visokog standarda otvoren cijele godine, a gosti se hrane u kilometar udaljenom Limskom kanalu.

Vinarstvo

   Najveći preokret i iskorak u Istri napravljen je ipak u vinarstvu. Za to je najzaslužniji Ivan Jakovčić, predsjednik IDS-a, koji je zajedno s Veljkom Ostojićem, tadašnjim direktorom Istarske turističke zajednice, obilazio vinare i vinogradare nagovarajući ih da promijene odnos prema proizvodnji vina. U Istri su se, naime, do početka 90ih, vina razlikovala samo po tomu jesu li crna ili bijela, a ne po kvaliteti. Uz pomoć mlade generacije vinara, koje su predvodili Ivica Matošević, Franko Kozlović, Moreno Degrassi i ostali, Jakovčić i Ostojić nametnuli su posve nove kriterije u vrednovanju vina.

Tajne proizvodnje

   Nakon samo nekoliko godina, 30godišnji Ivica Matošević uspio je u selu Krunčići, u blizini Limskog kanala, sagraditi golemi objekt u kojemu gosti, prolazeći raznim prostorima, mogu gledati kako se preša grožđe, prave vina, a u posebno uređenim prostorijama kušati Matoševićeve specijalitete. Nakon završenog fakulteta, Matošević se kao stručnjak za hortikulturu zaposlio na Brijunima. Tamo je ostao pet godina da bi se nakon toga uputio u Udine gdje je želio doktorirati. Obilazeći Italiju uvjerio se da i zadnji seljak zna više o umjetnosti pravljenja vina od njega, premda bi po obrazovanju trebalo biti obrnuto. Zajedno s Ivanom Jakovčićem i svojim vršnjakom, ali već iskusnim vinarom Frankom Kozlovićem, završio je prvi tečaj za vinare u Istri. To je označilo prekretnicu u njegovu životu: Matošević se, naime, odlučio okušati kao profesionalni proizvođač vina. Prokrstario je Francusku i Italiju sakupljajući iskustva i nabavljajući prvu opremu. Nakon Jakovčića, Matoševića i Kozlovića, tečajeve za someliere završilo je još 25 uglavnom mlađih Istrana. Tako je stvoren potencijal koji je u samo nekoliko godina natjerao cijelu Istru, ali i njene goste, da promijene svoj odnos prema vinu. Tome je pridonijelo i društvo “Kalavojna društvo prijatelja vina i grozdja Istre”.

   “Početkom 90ih u Istri, ali i u Hrvatskoj, dakle u doba kada smo mi počinjali, nije bilo ni interesa ni publike za profinjena vina. Stoga je valjalo ponuditi posve novu filozofiju života u koju bi se uklapao i novi odnos prema vinu. Mi smo na neki način postali misionari koji su otkrivali, stvarali i nudili. Obilazili smo vinske podrume po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, učili na iskustvima onih s bogatijom tradicijom i iskustvom”, objašnjava Ivica Matošević.

Mladi vinari

   “Da biste napravili dobro vino, najvažnije je prije svegakvalitetno grožđe, no vrlo su važne i higijena i samodisciplina, a baš su na tomu padali naši stari. Njihova su grožda i vina stradavala zbog raznih infekcija, a ponekad nisu razumjeli koliko je važno točno u određeno vrijeme nešto napraviti. Ne postoji jedna tajna kako napraviti dobro vino, nego puno malih tajni. Ma koliko to čudno izgledalo, važan je i faktor sreće. Svaka je berba, naime, drukčija od prethodne, svaku berbu valja pozorno proučiti te nakon toga odlučiti kakva vina napraviti”, zaključio je Ivica Matošević.

   Najveća osobenost istarskog podneblja je grožđe “malvazija” na kojemu nova generacija vinara gradi poseban vinski imidž- Istre. Ono čini čak oko 50 posto ukupnog uroda. Sve do pojave novih, mladih vinara vjerovalo se da se od te sorte ne mogu napraviti kvalitetna vina. Zahvaljujući njihovu znanstvenom pristupu izradi vina, istraživanjima i najmodernijoj opremi, uspjeli su pokazati da se i od “malvazije” mogu dobiti sjajna vina.

   Ivica Matošević ove će godine proizvesti između 15 i 20 tisuća boca vina. U tomu mu pomaže mladi magistar Saša Topolovec. U posve novim i još nedovršenim podrumima njih dvojica ustrajno ispituju razne kombinacije grožđa.

   “Grožđa se jako razlikuju. Njihova kvaliteta i aroma ovise o položaju zemljišta, kvaliteti zemlje, načinu na koji se grožđe obrađuje. Između 30 tona, koliko meni treba, puno je razlika. Svaki ogranak ili dolinu valja posebno proučiti i onda odlučiti hoćete li to grožđe miješati, s kojom vrstom, u kojem omjeru. Valja također, bez obzira na štetu, svaki oštećeni grozd ili onaj koji ne odgovara potrebnoj kvaliteti naprosto odbaciti.”

   Ivica Matošević na pragu je ostvarenja i drugog sna: uz nove, najmodernije opremljene podrume i prostore za degustaciju vina, ljubitelji vina sve češće traže “matoševića”: u vinima s tom etiketom prepoznaju specifičnost i karakter Ivice Matoševića.

   Priča o uspjehu Franka Kozlovića (30) bitno se razlikuje od Matoševićeve. Dok je Matošević startao od nule, Franko Kozlović potječe iz obitelji koja je već prije sto godina izgradila vlastiti vinski podrum. Njegovi su preci bili poznati vinogradari i vinari u Bujštini. Dok Matošević grožđe kupuje, Kozlovići imaju svoje vinograde. U Kozlovića se na svakom koraku osjeća tradicija: golemi kompleks novih i starih zgrada na uzvisini vješto je povezan u cjelinu u kojoj gosti mogu obići goleme podrume, gdje se prerađuje grožđe i pohranjuje vino te prostore za degustaciju vina. Kada su Nacionalovi reporteri u srijedu, 16. kolovoza, posjetili posjed Kozlovića, već su u redu na kupnju vina čekali brojni Talijani, Nijemci, Austrijanci...

   Nakon što je Franko Kozlović završio vinske tečajeve, obišao talijanske i francuske proizvođače vina, odmah se sukobio s ocem. Došlo je do sraza dvaju svjetonazora. Naime, Franko Kozlović pokušao je uvjeriti svoga oca Armanda, inače cijenjenog vinara, da prihvati novu tehnologiju i suvremeni način pravljenja vina. Primjerice da se više ne koriste bačve izrađene od našeg drveta, nego od posebnog francuskog hrasta. Kako bi se mogle dobiti posve nove nijanse u vinima, unutrašnjost tih bačvi spaljuje se po posebnoj metodi. U sudaru dvaju svijetova pobijedio je mlađi: zahvaljujući tomu u Kozlovića sada caruje najsuvremenija tehnologija pa godišnje proizvedu oko 50 tisuća litara vina. A prije se u njegovoj kući, kako kaže Franko Kozlović, puno radilo, još više improviziralo i, što je najgore, malo zarađivalo.

   “O vinima se sada drugačije razmišlja, na njima se više radi. Tako zajedno s ostalim kolegama, Matoševićem i Degrassijem, istražujem kakvo bi se vino moglo napraviti iz kasnijih berbi, pa čak eventualno i iz sušenog grožđa. Nije daleko dan kada ćemo pokušati ostvariti i još jedan cilj:- proizvodnju pjenušca”, zaključio je Franko Kozlović.

Od psihologije do ugostiteljstva

   Nakon što je godinama stjecala specifična turistička znanja radeći u tvrtkama koje su se bavile marketingom i istraživanjima tržišta, diplomirana psihologinja Sonja Perić odlučila je otvoriti svoj restoran. Kako je oduvijek bila nemiran duh koji nije baš uvijek bio raspoložen slušati druge, Sonja Perić odlučila se okušati u ugostiteljstvu, gdje je odmah mogla postati svoj gazda. Kako je pripadala generaciji koja je slutila promjene u turističkoj ponudi, uostalom suprug joj je zamjenik ministrice turizma Veljko Ostojić, upravo jedan od najzaslužnijih za novo lice istarskog turizma, odlučila je na obiteljskom terenu sagraditi restoran koji će se po gastronomskoj i enološkoj ponudi razlikovati od svega što je dotad nuđeno u Istri. Strpljivo dograđujući zdanje “Valsabion” u Pješčanoj uvali, Sonja Perić dogurala je do impresivnog restoranhotela s deset soba, koji bi po svom izgledu i ponudi mogao stajati bilo gdje u svijetu.

Najveći istarski specijalitet

   “Valsabion” je stekao prepoznatljiv imidž,- a glas o kvaliteti usluga već se proširio i izvan Istre. Na njegovu se meniju svakodnevno može naći i po 120 različitih jela, koja se serviraju u manjim količinama, ali i većim sljedovima. Usto, gosti hotela mogu se odmarati uz hotelski bazen i masažu.

   “‘Valsabion’ se uklapa u novu viziju istarskog turizma. U specifičnu gastronomsku ponudu u kojoj slijedimo svjetske trendove, poštujemo i najviše ekološke standarde. Prije u našim restoranima nismo imali gotovo nikakvu gastro ili enološku ponudu. Nudila su se bijela ili crna vina, riba ili meso na žaru. Sada, međutim, iz naše kreativne mediteranske kuhinje nudimo najrazličitija jela i pića isključivo vrhunske kvalitete”, istaknula je Sonja Perić.
   Marino Markežić vlasnik je restorana “Marino” u Kremenju, koji je nadaleko poznat po ponudi najvećeg istarskog specijaliteta tartufa. Taj raritetni dar prirode posve specifičnog mirisa i okusa raste samo u dijelu Italije i Francuske te u Istri i njegova je značajka što se ne može uzgajati. Već 30 godina na jelovniku Markežićeva restorana tartufi se nalaze kao glavni specijalitet.

   “Počeli smo s ponudom tartufa talijanskim lovcima, no sada dolaze gosti iz cijele Europe. Ništa ne smeta što smo izvan glavnih puteva, u unutrašnjosti. Naš restoran jednako uspješno radi u sezoni, ali i u proljeće, jesen i zimu. S obzirom na proširenu potražnju, upravo gradimo nove vinograde, vlastite povrtnjake kako bismo obogatili našu ponudu i zadovoljili sve profinjeniji gastrološki i enološki ukus naših gostiju.”

   Zadnjih godina Marino Markežić posebnu pozornost posvećuje proizvodnji vlastitih, kvalitetnih vina i uzgoju grožđa, pa je postao jedan od motora razvoja ovog dijela Bujštine. Njegova odluka da svoj restoran ne preseli na obalu, nego da se kvalitetom bori da privuče goste u unutrašnjost, ohrabrenje je i poticaj za mnoge.

   A u tomu i jest tajna novog istarskog turističkog čuda. Uz to što su oživjeli i obogatili ponudu te privukli goste u zeleni i dosad zapušteni dio Istre, kreatori novog turističkog imidža Istre uspijevaju u onom što nikome prije njih nije pošlo za rukom: zaustaviti iseljavanje te revitalizirati cijelu unutrašnjost Istre.

Main Menu