Redovito, svakog dana čitam vaš list. Čini mi se da ste dosta objektivni i nepristrani. Pratim ne samo vijesti nego i kolumne vaših komentatora, bez obzira kako oni bili idejno opredijeljeni. Jednostavno, prerasli ste vašu užu regiju kojoj ste namijenjeni: Istru, Hrvatsko primorje i Gorski kotar, pa ste svojom svestranošću zanimljivi i nama Zagrepčanima.

    Tako sam, primjerice, doznao da u Zagrebu postoji udruženje Goli otok koje vodi meni dobro znani književnik Ante Zemljar, koji se usrdno zalaže za njegovo obilježavanje kao spomenika žrtava Titove diktature (Novi list, srijeda, 6. kolovoza 2003., s naslovom »Pretvoriti otočiće Goli i Sv. Grgur u lovišta više je nego svetogrđe«, str. 22).

    Makar znam da su i nevini ljudi odvođeni na Goli otok, ipak mislim da je on prvotno bio namijenjen takozvanim »informbiroovcima« u koje se svakako može ubrojiti i naš vrli pisac Ante Zemljar, predsjednik Udruge Goli otok.

    Želio bih iznijeti neka sjećanja iz vremena našeg zajedničkog studija. Premda sam nekoliko godina mlađi od Zemljara i kasnije se upisao na fakultet, zajednički smo slušali Barčeva predavanja iz hrvatske i ostalih južnoslavenskih književnosti, u staroj zgradi Filozofskog fakulteta (današnji Sveučilišni rektorat).

    Dobro se sjećam burne godine 1948. i Antina predsjednikovanja Narodnom studentskom omladinom (NSO), kako se tada zvala studentska organizacija kojoj smo svi pripadali. Biti isključen iz nje značilo je tada istovremeno uklanjanje s fakulteta. Nazočio sam tada isključivanju studentice Biserke Jurišić, kćerke Blaža Jurišića, urednika »Hrvatske revije«, kojoj se pripisivalo u jedini grijeh što se nije odazvala na radne akcije. Upravo su mi se usjekle u memoriju urlatorske riječi Ante Zemljara: »Drugovi, naša je parola – držati kontakt s neprijateljem. Nikada neprijatelja ne pustiti s vida«. Jadna Biserka, pokupila se iz dvorane 10, da je ne bi zadesilo i nešto gore, jer je, ne zaboravimo, dvorana bila na drugom katu.

Zemljar se 1948. izjasnio za Staljina

Više se nije pojavila na fakultetu, našla je utočište u Leksikografskom zavodu pri Miroslavu Krleži, koji ju je, uza svu svoju komunističku ideologiju, zaposlio u toj ustanovi cijeli niz religioznih i općenito poštenih Hrvata. Možda je prema njoj bio i pomalo sentimentalan, jer mu je, nekoć prije, u doba stare Jugoslavije njezin otac objavljivao eseje i rasprave u »Hrvatskoj reviji«.

    No, nije prošlo mnogo vremena, a drug Ante Zemljar se izjasnio za Staljina i nestalo ga je s fakulteta. Čuli smo da je ispred zgrade govorio studentima: »Uzeli su mi stipendiju, ali varaju se oni ako misle da će zbog njihove pišljive stipendije drug Ante Zemljar izdati Staljina«. Poslije toga »jednoglasno« na prijedlog Smaje Crnovršanina, novog predsjednika NSO-e isključen je Ante iz organizacije, a naravno i s fakulteta.

    Sjećam se dobro tih trenutaka. Bio je to sastanak u prostoriji Slavističkog instituta, a branila ga je hrabro samo njegova supruga. Možda će se tko začuditi kako se dobro sjećam tih pojedinosti od prije pedesetak godina. No poznato je u psihologiji da se neke riječi zbog dramatskih okolnosti usijeku u pamćenje, dok druge iz nedavne prošlosti brzo zaboravljamo. Supruga je rekla da razumije kako mu spočitavaju što je došao u sukob s tadašnjom vlasti, ali da njezin životni drug nije nikada bio u ustaškoj mladeži. Naime, u nabrajanju njegovih grijeha netko mu je i to spomenuo. Kasnije se, tako smo barem čuli, od nje rastao.

    Nisam ljubitelj nikakvih represivnih mjera, ali mogu pošteno reći, a to će, vjerujem, potvrditi i deseci ostalih studenata da smo svi odahnuli, jer je Ante Zemljar bio strah i trepet na fakultetu. Studirali su u to doba i Slavko Goldstein i Đuro Šnajder, Slobodan Novak, Nikola Ivanišin, Saša Flaker i drugi, od kojih su neki još nosili partizanske uniforme. Ali nikoga se od njih nismo bojali (s nekima sam i kasnije prijateljevao) osim Ante Zemljara, Hrvata s otoka Paga.

    Zato sumnjam u projekt koji zastupa osoba takvog moralnog i demokratskog profila.

Pljuvanje po Dragutinu Tadijanoviću

Moram istaknuti kako se ne bih bavio ovim uspomenama, da mi nije dospio u ruke članak Ante Zemljara »Paučenje oko Gorana« (Novi list, 9. kolovoza 2003. str. 14) u kojem on pljuje po Dragutinu Tadijanoviću, klasiku hrvatske poezije, utemeljitelju slobodnog stiha u našem pjesništvu. Doduše, i Zemljar ga zove bardom hrvatske poezije, te kaže kako zna desetak njegovih pjesama napamet, ali to mu ne smeta da skine aureolu s pjesnikove glave. Dragutin Tadijanović je ne samo pjesnik nego i živa enciklopedija podataka i znanja iz hrvatske književnosti. Ima izvanrednu memoriju unatoč visokoj životnoj dobi (98 godina) te mu se može vjerovati kada navodi činjenicu da je Goran bio povrijeđen što ga tadašnje državne vlasti nisu uvrstile u delegaciju za Rim.

    Po Vama, druže Zemljaru, i Tadijanović je morao udariti u talambase o prolivenoj krvi, koju su nemilice prolijevali i ustaše i partizani. Toliko smo o tome slušali da nam je toga dosta. Znam i za onu seljačku narodnu izreku: »Banda bandu bije, a seljaka obadvije«. Uzgredice bih samo pripomenuo da je iz mog rodnog mjesta Kalinovca poginulo više ljudi pri Bleiburgu nego što je bilo žrtava (ustaško-domobranskih i partizanskih) na obje strane u tijeku cijelog rata. A nisu to bili ustaše nego obični seljaci civili koji su uzeli puške u ruke da bi očuvali svoje domove od krađa, razbojstava i silovanja čerkeskih jedinica.

Osnovao je »Goranovo proljeće« u Lukovdolu

Nazivate, druže Zemljaru, Tadijanovićeve izjave o Goranu »debilnim«. To kažete o čovjeku koji je izdao i priredio Goranova sabrana djela, koja i Vi spominjete, a osnovao je i, danas već tradicionalnu, priredbu »Goranovo proljeće« u Lukovdolu, što prešućujete. Sve je to samo dio Tadijanovićeva djelovanja. Kad se samo prisjetim na koliko je književno-kulturnih manifestacija nastupio, koliko knjiga priredio, sabranih djela izdao čini mi se da bi nekim drugima trebalo nekoliko života kako bi tako nešto načinili.

    A o ljepoti i vrijednosti njegovih stihova nije potrebno ni govoriti. Ušao je u sve povijesti hrvatske književnosti, kao nezaobilazna pojava, a stvoren je i književno-teoretski pojam »tadijanovićevski stih«, kao što imamo »matoševski stil« ili »krležijansku satiru«.

    Ukusi su različiti. Netko voli Tadijin izraz, drugima se pak više sviđaju Cesarićevi rimom okovani stihovi. No jednom i drugom ne može se poreći poetska veličina. No i pjesnici su samo ljudi. Tako možemo kod njih susresti jal, ljubomoru i zlobu. Ne znam, druže Zemljaru, što je Vas nagnalo na ovako grube riječi o pjesniku kojeg vole i čitaju cijele generacije? Je li to možda izljev golootočkih muka i jada? Nije Vam za to ništa kriv Tadijanović. Odgovorni su Vaši drugovi iz borbe. Tadijanović ima vjerojatno neke ljudske slabosti. A tko ih nema? On primjerice vjerno bilježi kada je koja njegova pjesma nastala. Pa kakvo je to zlo? Možda to i nije uvijek potrebno.

    Ipak, vjerujem, da će njegovi stihovi još desecima i desecima godina – poput blage i tople ljetne kiše – odjekivati u svijesti mališana. A i odraslih. Otkrivat će čaroliju njegova poetskog govora i onda kada će sve ostale stvari izblijedjeti, reagira dr. Ivo Zadar.

Main Menu