RIJEKA – Mons. Josip Pavlišić, riječko-senjski nadbiskup u miru, preminuo je jučer u 13,30 u svojoj sobi u Bogoslovnom sjemeništu »Ivan Pavao II.« u Rijeci, nakon što je dva dana bio u komi. Vjernicima grada Rijeke tu su vijest neposredno nakon 13,30 sati jučer objavila zvona katedrale Sv. Vida.

Mons. Pavlišić rođen je 28. prosinca 1914. u mjestu Srbljani, župa Stari Pazin, kao osmo dijete u obitelji, prenosi u biografiji preminulog nadbiskupa IKA. Za svećenika je zaređen 2. travnja 1938. u Gorici te je do 1945. upravljao župama Gologorica i Krbune. Od 1945. do 1951. obnašao je službe ekonoma i duhovnika te podravnatelja i ravnatelja u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Za pomoćnog biskupa mons. Viktoru Buriću, senjsko-modruškom biskupu, imenovan je 13. prosinca 1951. te posvećen 13. siječnja 1952. u Pazinu. Generalnim vikarom hrvatskog dijela Riječke biskupije i Senjsko-modruške biskupije imenovan je 5. veljače. Tijekom 13 godina obnašao je službe župnika u Ogulinu i zatim Gospiću, a 1969. imenovan je nadbiskupom koadjutorom Riječko-senjske nadbiskupije. Godine 1973. službovao je kao apostolski administrator Riječko-senjske nadbiskupije, a 18. travnja 1974. postaje riječko-senjski nadbiskup i tu službu obavlja do umirovljenja 5. siječnja 1990. godine.
    Poznat je kao pučki svećenik i biskup, obljubljen u narodu i kleru. Obnovitelj i neumorni »biskup terena« do posljednjih je dana svojega života zadržao mladost duha, uvijek spreman za razgovor, iako tjelesno slab. Redovito je primao posjete i svetu pričest, a povremeno je i koncelebrirao na misama u sjemeništu »Ivan Pavao II.«, gdje je proveo posljednjih godinu i pol dana.

U povodu 50. godine svećeništva mons. Pavlišića, 1988. godine o njemu je objavljena knjiga pod naslovom »Neumorni radnik«, a 2002. u povodu 50. obljetnice njegova biskupstva knjiga zahvalnosti za golemo djelo kojim je zadužio i Crkvu i narod, naslovljena njegovim biskupskim geslom »Istini i ljubavi«, s podnaslovom »Zlatni biskupski trag«. Koji su ga poznavali, reći će da je taj osebujan čovjek, izvanrednog duha, energije, ideja i djela, u Crkvi nesklonim vremenima ostavio izvanrednog, izvanserijskog traga, da je bio velik biskup, upravo župnik svoje biskupije – mudar, hrabar, skroman i neposredan, da je dijelio sudbinu svojih svećenika i vjernika. Mnoge su ga institucije, mnoge ustanove zadnjeg desetljeća odlikovale za taj rad, za tu prepoznatu posebnost, za obol koji je dao ovim prostorima, čak i kao umirovljenik kod međunarodnog priznavanja naše zemlje. Opsege njegova djelovanja, njegovu osobnost tek donekle će naznačiti naslovi iz knjige »Istini i ljubavi« koja prvo iz neposredna govora samoga nadbiskupa Pavlišića, potom iz pera drugih ocrtava njegov portret, područja njegova biskupskog djelovanja. Gorljivi promicatelj duhovnih zvanja, Čovjek neiscrpne energije – saželi su naslovi tekstova vlč. Nikole Uravića; Biskup – župnik, prof. Marija Magdića; o Euharistijskom kongresu što ga je nadbiskup Pavlišić inicirao, a ostvaren je na Trsatu 1981. godine piše msgr. Dinko Popović; pod naslovom »Otac Caritasa i naroda u potrebi«, piše s. Anamarija Rakocija; o Pavlišiću kao biskupu graditelju piše mr. Emil Svažić. Njegovo podupiranje riječke Družbe sestara Presvetog Srca Isusova opisala je s. Dobroslava Mlakić, a kao prijatelja pomoraca i ribara fra Stanko Dodig. Biskup Anton Bogetić o njemu piše »Sluga vjerni«; mons. Milan Simčić oslikava ga kao pastoralca i domoljuba velikih vidika; mons. Ivoslav Linić piše »Stajali smo postojano uz svoga biskupa«; mons. Juraj Petrović govori o njemu kao o dosljednom i nepokolebljivom pastiru; dr. Marijan Jurčević opisuje ga kao narodnog čovjeka, osobu koja čovjeku daje prednost pred paragrafom. Opisan je mons. Pavlišić, iz pera mons. Tomislava Šporčića, kao čovjek velikih želja i ostvarenja; »Da nije bio svećenik trebao bi biti graditelj«, piše Maks Peč. Konačno riječki nadbiskup i metropolit msgr. dr. Ivan Devčić, piše o svom prethodniku kao o izvanrednom biskupu u izvanrednom vremenu.

O visokim obljetnicama mons. Pavlišića u službi Crkve u Rijeci su bili upriličeni skupovi zahvalnosti. »Građanska mi je i crkvena dužnost bila kroz cijeli život raditi u okviru mojih skromnih sposobnosti za dobro svih ljudi, koji se diče časnim imenom čovjeka. A sada, kada više nisam aktivan, znam da mi ostaje obveza djelovati i moliti za svako dobro ljudi u vremenu i vječnosti. Jamčim vam, uz puno poštovanje i zahvalnost na vašoj pozornosti, da ću i nadalje biti vjeran Istini i Ljubavi, koje sam preuzeo kao lozinku svoga života i rada«, govorio je mons. Pavlišić na akademiji priređenoj o 50. godini njegova biskupstva. »Vi ste svoj svećenički i biskupski život proživjeli služeći nesebično Bogu, Crkvi i cijelom narodu. Svi koji Vas bolje poznaju, složit će se, bez oklijevanja, da se na Vas mogu primijeniti riječi iz Evanđelja: '... nije došao da bude služen, nego da služi...', rekao je tada nadbiskup Devčić. Isto tako, dr. Devčić u knjizi »Istini i ljubavi«, zaključno piše: »Tko je živio i djelovao pod njegovim vodstvom, nije imao vremena okretati se natrag. S njime se samo u jednom smjeru gledalo – prema naprijed!«
    »Vi nam svijetlite kao biskup koji ne posustaje u praktičnom promatranju i promišljanju stvarnosti, koji se ne miri s postignutim, koji teži budućim stvarima. Vi ste nam osobiti primjer čovjeka Božjeg i ljubitelja Crkve«, poručio je sa spomenute obljetnice kardinal Josip Bozanić. Isticani su tada i zahvalnost i priznanje »biskupu graditelju, biskupu zidaru, biskupu biciklisti, biskupu župniku, biskupu prosjaku, biskupu koji se maskira kako bi izbjegao mnogim opasnostima i zamkama«, »biskupu nepresušnih pastoralnih vizija i snova« koji je »kamenitu njivu« područja nekadašnje Riječko-senjske nadbiskupije mukotrpno orao »i koja je počela rađati plodovima«. U nadbiskupu Pavlišiću odavno se »gledalo«, izraženo je i o 50. obljetnici njegova biskupstva, »trpeću i svjedočku Crkvu« vremena koje se poklapalo s njegovim svećeničkim i biskupskim djelovanjem. Za »dugotrajnu i osmišljenu zauzetost te mnogobrojne pastoralne pothvate hrabro poduzete u korist evanđeoskog napretka povjerenih mu kršćanskih vjernika«, zahvalnost mu je izrazio i papa Ivan Pavao II..

Main Menu