KRATKE SKICE ZA STO I JEDNO LICE Drage uspomene Antonije i Pierine Radović Najstarije stanovnice Krapna odlično poznaju prošlost svog rodnog mjesta, koje je do izgradnje Raše 1937. godine bilo središte rudarstva na Labinšćini Piše
Marijan MILEVOJ Uz Nina Detonija, sestre Antonia i Pierina Radović najstarije su stanovnice Krapna, tog danas napuštenog i zapuštenog mjesta između Raše i Labina, koje je prije stotinjak godina bilo središte rudarstva na Labinšćini. Stanuju u gornjem dijelu Krapna, u maloj obiteljskoj kući njihovih roditelja, ispred koje je murva stara 115 godina, a na moj dolazak upozorava ih rezak lavež psa Fida. U neposrednoj blizini nekad je prolazila rudarska lokomotiva s vagonetima prema rudniku u Štrmcu, zbog koje je još u ono doba kuća učvršćena željeznom gredom, koja danas dominira nad raspucanim pročeljem. Otac Anton, rodom iz Šumbera, poznat i pod nadimkom Martinacić, preko Presike je kao četverogodišnje dijete s roditeljima došao u Krapan, gdje će cijeli radni vijek kao kovač provesti u rudniku, potkivajući konje koji su vukli rudarske vagonete. Antonia je navršila 86 godina, a Pierina je rođena sedam godina kasnije. Mlađa je sestra govorljivija, starija pokretljivija, budući da je Pierina prije nekoliko godina operirala kuk pa se kreće uz pomoć štapa. Stoga rijetko napušta svoj dom, a kada treba ići po mirovinu, umjesto nje u Rašu odlazi sestra, koja nije nikada radila, već živi od 600 kuna socijalne pomoći (Pierina je bila poznata šarta, krojačica). To bude i prilika da Antonia napravi »špežu«, budući da u Krapnu već nekoliko godina nema trgovine pa im kruh dvaput tjedno kupuje susjeda. Nekada je, prisjećaju se sestre sa sjetom, bilo lijepo živjeti u Krapnu. To je mjesto počelo gubiti na značaju 1937. godine, kada je dovršena obližnja Raša. U Krapnu je u to vrijeme bila direkcija rudnika, pošta, sjedište karabinjera, dvije trgovine, tri gostionice, dječji vrtić, a u kući zvanoj »Salomon« osnovna petogodišnja škola, u kojoj se učilo i na njemačkom jeziku. Za Italije u istoj će zgradi biti i kooperativa ili trgovina. Pričljivu Pierinu odlično služi pamćenje pa detaljno govori o tim danima, posebice o svom školovanju. Zajedno sa sestrom spomenut će da je tada u Krapnu bilo i mnogo Slovenaca, kao što su Knaus, Paitler, Bajt, Hodej i drugi, koji su svi redom govorili i talijanski, kao što se komuniciralo i u njihovoj obitelji, pa sestre Radović i danas međusobno govore na tom jeziku, premda s lakoćom govore i »po naše«, kako je isključivo govorila njihova mama iz roda Tenčić. Pierina s radošću pokazuje radnu knjižicu svog oca iz doba Austrije, pisanu na talijanskom jeziku, zatim svoje svjedodžbe i diplomu avviamenta u Labinu, nižući svoje učitelje, kao što su bili Giovanni Macillis, Maria Valdini i Rodolfo Caputto, koji joj je u srednjoj školi predavao tehničko crtanje. Te crteže i danas ljubomorno čuva, a mnogi od njih su vrlo lijepi pa bi zasigurno bili zanimljivi i za širu publiku. Kroz te dokumente uočava se zanimljiv tok mijenjanja njihova prezimena. Njihov se otac za Austrije zvao Anton Radovich, pod Italijom je postao Antonio Radovi, a ona će diplomu dobiti kao Pierina Radioni. Kao službenica zaposlila se u direkciji Istarskih ugljenokopa u Raši, a bila je i svjedok pada Italije u rujnu 1943. godine i smjene direktora, kad je radila zajedno s tajnicom novog čelnika tog rudnika. Nakon oslobođenja bila je praktički prva tajnica nove ekipe, a kasnije je prešla u arhivu Prvomajske u Krapnu, odakle će otići u mirovinu 1978. godine. Pierina se sjeća i ljetnog kina u Raši te posjeta Mussolinija novom rudarskom gradu ljeti 1937. godine, kada je »duce« sišao i u rudnik. Zna tko je srušio i spomenik rudaru 1947. godine, ali me zamolila da se o tome ne piše. Nažalost, sestre nemaju fotografije ili razglednice nekadašnjeg Krapna, ali čuvaju desetak zanimljivih kartolina mjesta Carbonia na Sardiniji, grada blizanca Podlabina, u kojem živi njihova sestra Lina. Izvor:
|
||
|
Created: Friday, July 15,
2005; Last updated:
Thursday July 22, 2021 |
