Goniči i Šavrinke

Just Ivetac

[Izvor: Just Ivetac, "Goniči i šavrinke", Kalendar 1990 - Franina i Jurina, Edicija Libar od Grozda (Pula, 1990), p. 101-103.]

Polovicom četrvtog desetljeća ovoga stoljeća, kad je u Istri još vladala fašistička Italija, moj susjed Bepo iz Karojbe, tada u općini Motovun, bio je povremeno zaposlen kao gonič stoke što su je mesari iz sjevernih talijanskih provincija - osobito iz Venezie Giulie i Veneta - kupovali na istarskim sajmovima. Gonio je, tako, stada od dvadeset i vise goveda, od Pazina, Motovuna i Buzeta do Udina, Trevisa i Verone.

Iako je volija malo popit, Bepo je bija vridan i dobar čovik. Jednom, kad je na Kanalu, u podnožju motovunskog brežuljka, skupljao i pripremao veće stado goveda za odlazak na daleki put, pitali su ga: "Kamo greš, Bepo?" On je na to, kao nehajno, odgovorio: "Gren samo tu doli do Padove..." A "tu doli do Padove" značilo je propješačiti oko 300 kilometara!

Na tim putovanjima, na kojima je bio uglavnom sam sa stokom, često se kretao i danju i noću, osobito u Ijetnim mjesecima. Ganjajući nemirna goveda, hodao je većim dijelbm sporednim putovima, da ne bi, kakoje govorio, "zadiva veture i veture njemu". Putujući s kraćim odmorima i pet-šest dana, zhao se mnogo namučiti sa često gladnim i žednim govedima. 

Na dugim putovanjima, izložen svim mogućim vremenskim (ne) prilikama - od nešnosne vrućine ili hladnoće, do kiše i snijega - naš Bepo bi cesto ogladnio i još češće ožednio. Tada bi, nakon što je ostavljao goveda u zasebnim ogradenim prostorima u blizini osamljenih gostionica, svracao u lokale gdje je, u mnogima, bio poznat iz ranijih putovanja.

Kako je desetak godina gonio stoku u gradove i u manja mjesta pokrajine Veneto, ukupno najmanje trideset puta, govorilo se za Bepa da je na relaciji Karojba - Padova znao za oko stotinu gostionica (ostarija). Poznavao je mnoge vlasnike gostionica i njihove pomoćne radnike, pa ih je oslovljavao prijateijski, njihovim osobnim imenima.Poznavajući odlično mtetacki dijalekt, uobičajenim kucanjem vrškovima prstiju po stolu naručivao bi pice i jelo: ,,Toni, dame un litro de quel bon". Hi: "Catina, portime quarto de quel nero", "Cio Nino, poderia gaver u piato de brodo". U to doba, 1936. i 1937. godine, litar bijelog vina u osterijama stajao je dvije lire, dok je crno vino bilo nešto jeftinije.

Duž sporednih putova kojima se kretao Bepo sa stokom postojale su, uglavnom, dvije vrste ugostiteljskih objekata: "Osterie" i "spacci". "Osterie" su sličile današnjim gostionicama, dok su «spacer bile privremene rasprodaje vina na malo, koje su držali seljaci (vinogradari). Kako je dozvola "spaccija" trajala, uglavnom, osam da- na, u slovenskom dijelu Istre i u okolici Trstazvali su ih "osmice".

Pojedine "osterie" imale su na raspolaganju za goste i po par kreveta. Uz to, u sklopu takvog objekta moglo se prenoćiti i na štali, u sijenu ili u slami, što je najčešće koristio i naš Bepo.

Pored Bepa iz Karojbe, putovima što vode iz Istre u provincije sjeverne Italije kretali su se i drugi goniči goveda, magaraca i ovaca. Oni su radili ne samo za sitne mesare, već i za krupne preradivače mesa koji su u Furlaniji i Venetu imali svoje tvornice salame, mortadele i drugih suhomesnatih proizvoda. Isplatilo im se nabavljati stoku od istarskih seljaka po nižim cijenama, pošto su mnogi bili osiromašeni visokim porezima. Isplatilo se, također, da dopremu stoke povjere goničima.

Tridesetih godina je transport stoke kamionima bio tek u povoju. Tada se kamionima prevozila, uglavnom, sitna stoka: svinje, janjci, purani i kunići. Stoga su goniči imali "pune noge posla". S njima su se pogadali takozvani "sansali", koji su kupovall stoku u ime bogatih mesara i industrijalaca. Istarski goniči bili su pravi maratonci - oni su imali pod svojim nogama na tisuće kilometara.

Osim goniča stoke, istarskim putovima je danonoćno krstarilo na tisuće Ijudi drugih zanimanja - žustre Šavrihke (kupovale su jaja po istarskim selima i otpremale ih u Trst) vrijedne Furlanke (prodavale su drvene rukotvorine iz Karnije), kranjski rešetari, ćićski ovčari, moližanski gajdaši, kišbbranari, koncuri, brusači i prodavači srećaka. 

Danas se ide u kupovinu u Trst'automobilima i autobusima. Tridesetih godina ovoga stoljeća su mnogi seljaci iz okolice Buja, Oprtlja i Buzeta odlazili u ovaj veliki grad istim poslom ali pješke, pri čemu su samo u jednom smjefu prevaljivali 50 i vise kilometara. Jureći po bijelim cestama, tada rijetki automobili obavijali su oblacima prašine hodače - "maratonce". 

Slovenski dio Istarskog poluotoka stanovnici iz susjednih krajeva nazivaju Šavrinija. To pitomo područje većim dijelom flišnih brežuljaka bilo je dugo jedan od glavnih i najbližih izvora za opskrbu Trsta mlijekom, vinom, jajima i nekim drugim prehrambenim proizvodima. Velikom lučkom gradu je, zapravo, gospodarski gravitirao širi teritorij Istre, sve do Lima i Lupoglava. Poljoprivredni i drugi proizvodi kao što su građevni kamen i drveni ugljen otpremalT su se u Trst i iz hrvatskih krajeva što se prostiru između Dragonje i Drage te iz brdovite Ćićarije. Za prevoz ogrijevnog drva, kamena i vina korištena je, uglavnom, bivša uskotračna žeIjeznica Poreč - Buje - Trst, koja je zbog toga nosila naziv "vinska pruga". 

Usprkos činjenici da se zapadnim rubom Ćićarije protezala pruga normalnog kolbsijeka Pula - Kozina (Divača) - Trst, stanovnici toga kraja su drvo, ugljen i janjce večim dijelom prevozili konjskim zapregama, dok su ovce za klanje tjerali i pješke poprečnim putovima. Najviše mlijeka je, ipak, otpremano sa žefjezničke stanice Roč.

S područja Šavrinije samo skupljanjem jaja i njihovom otpremom u Trst bavilo sa najmanje 300 žena, koje su redovito svakih osam ili 15 dana obilazile sela na širokom teritoriju izmedu Dragonje i Dfage. Najviše ih je bilo iz Kubeda, Dekana i izdrugih sela izsliva Rižane, a svukud gdje bi se pojavile nazivali su ih, jednostavno, Šavrinke. 

Šavrinka bio je, ujedno, sinonim za trgovkinju jajima, naziv i za one koje su "zalutale" u to zanimanje iz drugih krajeva, izvan Šavrinije. Neke Šavrinke su, u odredenim selima, po deset i vise godina nabavljale jaja od istih kucanica ("gospodarica"), pri čemu su se'borile za njihovu naklonost, pošto je često bila veća potražnja od poriude. Sve zato štp su se jaja mogla prodati i u seoskim trgovinama, u kojima je nudena raznovrsna roba, od šećera do kolomaza. Jaja su često predstavljala svojevrsno platežno sredstvo, pogotovo u obiteljima gdje je bilo teško doći do novca. Tako, na primjer, 1936. godine za četiri jaja mogla se nabaviti kutija od deset cigareta "Popolari", koja je, inače, koštala jednu liru. 

Gotovo sve Šavrinke prenosile su jaja na magarcima, ali neke i u košarama na glavi, da bi tako prevaljivale pješke i stotinu kilometara samo u jednom smjeru - recimo od Kringe do svoje kuće u Dekanima pa dalje do Trsta. Ta duga putovanja trajala su i tjedan dana. Pri povratku kući znale su se formirati duge 'karavane" magaraca natovarenih jajima. 

Šavrinke su tovarile magarce na taj način što su na "baste" (zasebna magareća sedla što se upotrebljavaju i u drugim krajevihna Istre) vješale nekoliko vreća i bisaga ispunjenih slamom, a na slojeve slame su postupno stavljale jaja koja su skupljale po selima. Slama je štitila jaja da se ne razbiju, ali, usprkos tome, dogadale su se "fritade" kad bi tvrdoglavi magarac naumio da se povalja. 

Cesto umornim Šavrinkama nije bilo lako paziti na dragocjeni teret svojeglavih životinja, pogotovo kad su mimo "karavana" projurili automobili. Ipak, te vrijedne žene nisu ni u takvim uvjetima "gubile vrijeme" - mnoge su u ho du plele čarape, čak i one što su nosile košare na glavi. Dogadalo se da su na svakom putovanju ispfele par čarapa!

Ranih tridesetih godina su se čarape, pogotovo muške, plele uglavnom kod kuće, pogotovo u seoskim obiteljima, od pamučne i vunene pređe različitih boja. Tako su u hrvatska sela sjeverne Istre na tisuće i tisuće "štrinja" (koluta) pamučne prede doriijele upravo Šavrinke. One su specijalnu predu za čarape nabavljale u Trstu, po narudžbi seoskih žena. Tu industrijsku pređu su Šavrinke naplaćivale jajima - isporučivale su je i ha "pocek", obično na dva tjedna, dok se ponovo ne vrate. Osim prede za pletenje bičva i maja, seoske gospodarice su naručivale i "rokele" (kalemove) konca za šivanje, raznovrsne tkanine za žensku odjeću i, osobito, marame od crnog satena s resamaza naglavu. Biojeobičaj dau selima hrvatskog dijela Istre gotovo sve udate žene nose na glavi erne marame. Medutjm Savrinke, bilo koje dobi, nosile su ne samo marame već i haljine živih boja, medu kojima su pfevladavale crvena i zelena. Njihovi veliki kišobrani bili su takoder u bojama. Po lijepom vremenu su, umotani, stršili poput kaubojske puške na ledima magaraca, između vreća ispunjenih slamom i jajima.

Just Ivetac


Main Menu


Created: Saturday, June 29, 2002; Last updated: Monday, March 14, 2022
Copyright ? 1998 IstriaNet.org, USA