Goniči i Šavrinke
Just Ivetac
[Izvor: Just Ivetac, "Goniči i šavrinke",
Kalendar 1990 - Franina i Jurina,
Edicija Libar od Grozda (Pula, 1990), p. 101-103.]
Polovicom četrvtog desetljeća ovoga stoljeća, kad
je u Istri još vladala fašistička Italija, moj susjed Bepo iz Karojbe, tada u
općini Motovun, bio je povremeno zaposlen kao gonič stoke što su je mesari iz
sjevernih talijanskih provincija - osobito iz Venezie Giulie i Veneta - kupovali
na istarskim sajmovima. Gonio je, tako, stada od dvadeset i vise goveda, od
Pazina, Motovuna i Buzeta do Udina, Trevisa i Verone.
Iako je volija malo popit, Bepo je bija vridan i
dobar čovik. Jednom, kad je na Kanalu, u podnožju motovunskog brežuljka,
skupljao i pripremao veće stado goveda za odlazak na daleki put, pitali su ga:
"Kamo greš, Bepo?" On je na to, kao nehajno, odgovorio: "Gren samo tu doli do
Padove..." A "tu doli do Padove" značilo je propješačiti oko 300 kilometara!
Na tim putovanjima, na kojima je bio uglavnom sam
sa stokom, često se kretao i danju i noću, osobito u Ijetnim mjesecima.
Ganjajući nemirna goveda, hodao je većim dijelbm sporednim putovima, da ne bi,
kakoje govorio, "zadiva veture i veture njemu". Putujući s kraćim odmorima i
pet-šest dana, zhao se mnogo namučiti sa često gladnim i žednim govedima.
Na dugim putovanjima, izložen svim mogućim
vremenskim (ne) prilikama - od nešnosne vrućine ili hladnoće, do kiše i snijega
- naš Bepo bi cesto ogladnio i još češće ožednio. Tada bi, nakon što je
ostavljao goveda u zasebnim ogradenim prostorima u blizini osamljenih
gostionica, svracao u lokale gdje je, u mnogima, bio poznat iz ranijih
putovanja.
Kako je desetak godina gonio stoku u gradove i u
manja mjesta pokrajine Veneto, ukupno najmanje trideset puta, govorilo se za
Bepa da je na relaciji Karojba - Padova znao za oko stotinu gostionica
(ostarija). Poznavao je mnoge vlasnike gostionica i njihove pomoćne radnike, pa
ih je oslovljavao prijateijski, njihovim osobnim imenima.Poznavajući odlično
mtetacki dijalekt, uobičajenim kucanjem vrškovima prstiju po stolu naručivao bi
pice i jelo: ,,Toni, dame un litro de quel bon". Hi: "Catina, portime quarto de
quel nero", "Cio Nino, poderia gaver u piato de brodo". U to doba, 1936. i 1937.
godine, litar bijelog vina u osterijama stajao je dvije lire, dok je crno vino
bilo nešto jeftinije.
Duž sporednih putova kojima se kretao Bepo sa
stokom postojale su, uglavnom, dvije vrste ugostiteljskih objekata: "Osterie" i
"spacci". "Osterie" su sličile današnjim gostionicama, dok su «spacer bile
privremene rasprodaje vina na malo, koje su držali seljaci (vinogradari). Kako
je dozvola "spaccija" trajala, uglavnom, osam da- na, u slovenskom dijelu Istre
i u okolici Trstazvali su ih "osmice".
Pojedine "osterie" imale su na raspolaganju za
goste i po par kreveta. Uz to, u sklopu takvog objekta moglo se prenoćiti i na
štali, u sijenu ili u slami, što je najčešće koristio i naš Bepo.
Pored Bepa iz Karojbe, putovima što vode iz Istre
u provincije sjeverne Italije kretali su se i drugi goniči goveda, magaraca i
ovaca. Oni su radili ne samo za sitne mesare, već i za krupne preradivače mesa
koji su u Furlaniji i Venetu imali svoje tvornice salame, mortadele i drugih
suhomesnatih proizvoda. Isplatilo im se nabavljati stoku od istarskih seljaka po
nižim cijenama, pošto su mnogi bili osiromašeni visokim porezima. Isplatilo se,
također, da dopremu stoke povjere goničima.
Tridesetih godina je transport stoke kamionima
bio tek u povoju. Tada se kamionima prevozila, uglavnom, sitna stoka: svinje,
janjci, purani i kunići. Stoga su goniči imali "pune noge posla". S njima su se
pogadali takozvani "sansali", koji su kupovall stoku u ime bogatih mesara i
industrijalaca. Istarski goniči bili su pravi maratonci - oni su imali pod
svojim nogama na tisuće kilometara.
Osim goniča stoke, istarskim putovima je danonoćno
krstarilo na tisuće Ijudi drugih zanimanja - žustre Šavrihke (kupovale su jaja
po istarskim selima i otpremale ih u Trst) vrijedne Furlanke (prodavale su
drvene rukotvorine iz Karnije), kranjski rešetari, ćićski ovčari, moližanski
gajdaši, kišbbranari, koncuri, brusači i prodavači srećaka.
Danas se ide u kupovinu u Trst'automobilima i
autobusima. Tridesetih godina ovoga stoljeća su mnogi seljaci iz okolice Buja,
Oprtlja i Buzeta odlazili u ovaj veliki grad istim poslom ali pješke, pri čemu
su samo u jednom smjefu prevaljivali 50 i vise kilometara. Jureći po bijelim
cestama, tada rijetki automobili obavijali su oblacima prašine hodače -
"maratonce".
Slovenski dio Istarskog poluotoka stanovnici iz
susjednih krajeva nazivaju Šavrinija. To pitomo područje većim dijelom flišnih
brežuljaka bilo je dugo jedan od glavnih i najbližih izvora za opskrbu Trsta
mlijekom, vinom, jajima i nekim drugim prehrambenim proizvodima. Velikom lučkom
gradu je, zapravo, gospodarski gravitirao širi teritorij Istre, sve do Lima i
Lupoglava. Poljoprivredni i drugi proizvodi kao što su građevni kamen i drveni
ugljen otpremalT su se u Trst i iz hrvatskih krajeva što se prostiru između
Dragonje i Drage te iz brdovite Ćićarije. Za prevoz ogrijevnog drva, kamena i
vina korištena je, uglavnom, bivša uskotračna žeIjeznica Poreč - Buje - Trst,
koja je zbog toga nosila naziv "vinska pruga".
Usprkos činjenici da se zapadnim rubom Ćićarije
protezala pruga normalnog kolbsijeka Pula - Kozina (Divača) - Trst, stanovnici
toga kraja su drvo, ugljen i janjce večim dijelom prevozili konjskim zapregama,
dok su ovce za klanje tjerali i pješke poprečnim putovima. Najviše mlijeka je,
ipak, otpremano sa žefjezničke stanice Roč.
S područja Šavrinije samo skupljanjem jaja i
njihovom otpremom u Trst bavilo sa najmanje 300 žena, koje su redovito svakih
osam ili 15 dana obilazile sela na širokom teritoriju izmedu Dragonje i Dfage.
Najviše ih je bilo iz Kubeda, Dekana i izdrugih sela izsliva Rižane, a svukud
gdje bi se pojavile nazivali su ih, jednostavno, Šavrinke.
Šavrinka bio je, ujedno, sinonim za trgovkinju
jajima, naziv i za one koje su "zalutale" u to zanimanje iz drugih krajeva,
izvan Šavrinije. Neke Šavrinke su, u odredenim selima, po deset i vise godina
nabavljale jaja od istih kucanica ("gospodarica"), pri čemu su se'borile za
njihovu naklonost, pošto je često bila veća potražnja od poriude. Sve zato štp
su se jaja mogla prodati i u seoskim trgovinama, u kojima je nudena raznovrsna
roba, od šećera do kolomaza. Jaja su često predstavljala svojevrsno platežno
sredstvo, pogotovo u obiteljima gdje je bilo teško doći do novca. Tako, na
primjer, 1936. godine za četiri jaja mogla se nabaviti kutija od deset cigareta
"Popolari", koja je, inače, koštala jednu liru.
Gotovo sve Šavrinke prenosile su jaja na
magarcima, ali neke i u košarama na glavi, da bi tako prevaljivale pješke i
stotinu kilometara samo u jednom smjeru - recimo od Kringe do svoje kuće u
Dekanima pa dalje do Trsta. Ta duga putovanja trajala su i tjedan dana. Pri
povratku kući znale su se formirati duge 'karavane" magaraca natovarenih
jajima.
Šavrinke su tovarile magarce na taj način što su
na "baste" (zasebna magareća sedla što se upotrebljavaju i u drugim krajevihna
Istre) vješale nekoliko vreća i bisaga ispunjenih slamom, a na slojeve slame su
postupno stavljale jaja koja su skupljale po selima. Slama je štitila jaja da se
ne razbiju, ali, usprkos tome, dogadale su se "fritade" kad bi tvrdoglavi
magarac naumio da se povalja.
Cesto umornim Šavrinkama nije bilo lako paziti na
dragocjeni teret svojeglavih životinja, pogotovo kad su mimo "karavana"
projurili automobili. Ipak, te vrijedne žene nisu ni u takvim uvjetima "gubile
vrijeme" - mnoge su u ho du plele čarape, čak i one što su nosile košare na
glavi. Dogadalo se da su na svakom putovanju ispfele par čarapa!
Ranih tridesetih godina su se čarape, pogotovo
muške, plele uglavnom kod kuće, pogotovo u seoskim obiteljima, od pamučne i
vunene pređe različitih boja. Tako su u hrvatska sela sjeverne Istre na tisuće i
tisuće "štrinja" (koluta) pamučne prede doriijele upravo Šavrinke. One su
specijalnu predu za čarape nabavljale u Trstu, po narudžbi seoskih žena. Tu
industrijsku pređu su Šavrinke naplaćivale jajima - isporučivale su je i ha
"pocek", obično na dva tjedna, dok se ponovo ne vrate. Osim prede za pletenje
bičva i maja, seoske gospodarice su naručivale i "rokele" (kalemove) konca za
šivanje, raznovrsne tkanine za žensku odjeću i, osobito, marame od crnog satena
s resamaza naglavu. Biojeobičaj dau selima hrvatskog dijela Istre gotovo sve
udate žene nose na glavi erne marame. Medutjm Savrinke, bilo koje dobi, nosile
su ne samo marame već i haljine živih boja, medu kojima su pfevladavale crvena i
zelena. Njihovi veliki kišobrani bili su takoder u bojama. Po lijepom vremenu
su, umotani, stršili poput kaubojske puške na ledima magaraca, između vreća
ispunjenih slamom i jajima.
Just Ivetac
|