Dušan Tumpić
Uspomene


Stanovnici Istarskih baraka plesači Istarskog baluna (u stredini je Jakov Juričić sa suprogom Marijom). 

Život u istarskim barakama

Sjećanja jednoga od stanara naselja istarskih emigranata na zagrebačkoj ciglani

Po završetku prvoga svjetskog rata u Istri se uz ekonomsku javlja i politička emigracija u tadašnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, naročito nakon sramnog sporazuma s Kraljevinom Italijom i Rapalskog ugovora od 12. studenoga 1920. godine. 

U prvom valu političke emigracije, uz manji broj intelektualaca, bilo je najviše radnika. Njihovi životi bili su ugroženi od razularenih ardita, preteča fašista.

Preko Krasa organizirano su uglavnom radnici puljskog arsenala otišli u Sloveniju, u Ljubljanu i Maribor. Većina, zbog nepoznavanja slovenskog jezika, odlazi u Zagreb i dalje sve do Skoplja. Neki su ostali u Sloveniji. Između ostalih u Ljubljani je ostao prvak puljskog i istarskog socijalističkog pokreta Ivan Jelčić-lvanušić, zidar rodom iz Labinštine, a.u Mariboru obitelj Marotti. Stoga i danas mnogi smatraju istaknute zagrebačke umjetnike Josipa Mira Marottija Mariborčanima. Puljsk komunist Giordano Karić, automehaničar, došao je do Skoplja 1920. godine Radio je u Bakteriološkoj stanici i putovao Kosovom gdje se upoznao s Markom Oreškovićem-Krntijom. Postali su dobri drugovi i prijatelji. Godine 1924 obojica su se nasla u Beogradu. Družili su se s Otokarom Keršovanijem. Ljeti 1924. godine Giordano Karić uhapšen je s Veselinom Maslešom, Ivanom Milutinovićem, Markom Oreškovićem, Sretenom Žujevićem i drugim istaknutim komunistima. S njima je predan Sudu za zaštitu države.

ISTARSKE BARAKE NA CIGLANI

Istarski radnici koji su ostali u Zagrebu dobili su nužan smještaj. U toku prvoga svjetskog rata bio je to bolnički vojni stacionar od desetak i više drvenih dugačkih baraka na staroj Ciglani. Barake su bile u središtu grada, nedaleko od Hrvatskog narodnog kazališta i velike gimnazijske zgrade (danas Muzeja Mimara), a preko puta sanatorija za boljestojeći sloj Zagrepcana. Barake su bile ruglo grada pa su srušene i spaljene 1933. godine. Na slobodnom prostoru uredeno je srednjoškolsko igralište i izgrađen Arhitektonski fakultet.

Po svojim stanovnicima te straćare su bile poznate u Zagrebu kao "Istarske barake". Preko deset godina istarske radničke porodice stanovale su u njima u vrlo teškim uvjetima.

U svakoj baraci bilo je više pregradenih soba. U pregradivanju međusobno su si pomagali sami stanari. Pregrade su bile od dasaka od rashodovanih sanduka, koje su se potom oblijepile običnim papirom. Neki su rupe između dasaka začepili novinskim papirom i obojili krečom. Svatko je dobio jednu sobu, bez obzira na broj članova obitelji. U nekim porodicama bilo je šestero i vise djece. Sa smještajem veoma teško bilo je kod porodica Černjul, Defrančeski, Grakalić, Modrušan, Negovetić, Vojak i drugih, gdje je bilo muške i ženske djece, mladih i starijih - a sve u jednoj sobi.

S roditeljima i sestrom bio sam u baraci broj 5. Prema broju barake dolazila je i pošta. U baraci broj 2 stanovao je Jurica Kalc, budući spanjolski dobrovoljac i narodni heroj. U istoj baraci stanovao je s roditeljima i s više braće i sestara Milan Grakalić, kasnije istaknuti arhitekt i poznati gitarist. Iz Istarskih baraka bilo je kasnije mnogo prvoboraca, koji su kao djeca došli u barake ili su u njima rođeni. Neki od njih su došli u Istru, a mnogi su rano poginuli kao učesnici NOB - August Černjul, Miro Grahalić i dr.
   
Franjo Debeuc s kćerkom na balkonu u redu Istarskih kuća u Mošćeničkoj ulici.
 

Nama, djeci, bilo je u barakama najteže. Gledali smo kako naši roditelji peru pod od ustajale krvi riepoznatih vojnika. Osjetili smo bijedu stanovanja, spavanja na podu i pod stolom. Nagađali smo u svojoj dječjoj pameti zašto su nam preko noći nestajali očevi, zašto smo s majkama u pratnji karabinijera protjerani iz Pule preko riječko - sušačkog mosta, s najnužnijom robom u svežnju; zašto smo kao "ilegalci" preko željezničke pruge u mrkloj noći pješacili pružnim puteljkom, a nismo izašli na glavni izlaz zagrebačkog kolodvora; zašto su se neke porodice morale smjesliti u rashodovane teretne vagone na sporednom kolosijeku, s time da su u jednom vagonu stanovale i po dvije porodice, a dijelila ih je samo plahta. Tako je neko vrijeme stanovala s roditeljima i Ljerka Kirac, partizanka, u Zagrebu ilegalni šifrant za vezu s Glavnim štabom Hrvatske.

Kada smo išli iz Magazinske ceste u pravcu Baraka, plakali smo od gladi i umora. Tješili su nas majke i očevi. Puljska djeca iz Kaštanjera nisu znala svoj materinji hrvatski jezik. Slučajni prolaznici promatrali su čudnu kolonu koja je govorila za njih čudnim jezikom.

S vremenom smo se navikli na život u Barakama. U igri stvarali smo poznanstva. U početku govorili smo medusobno talijanski, osim djece s istarskih sela, čiji su roditelji radili u Arsenalu. Kroz igru, uz njihovu pomoć, savladali smo materinji hrvatski jezik. Kod starijih išlo je teze.

U jednoj baraci bilo je smješteno po dvadeset porodica. Bilo je tu međusobnog pomaganja, jer je među radnicima Arsenala - bravara, stolara, limara i drugih zanimanja - još iz Pule vladalo drugarstvo, a osim toga vezivalo ih je isto stradalništvo, u kojem je bilo neophodno međusobno pomaganje.

U sredini barake bio je dugačak hodnik. Na kraju hodnika bila je betonirana "lišjera" s dugačkim limenim koritom, a iznad njega je bilo pet slavina. Tu smo se umivali i prali noge. Žene su u kantama nosile vodu u svoje sobe. U lišjeri bilo je prostora za pranje rublja za nekoliko porodica. Uz lišjeru u malom hodniku bila su tri čučavca, koja su veoma često bila zaštopana. Zato su često zaudarale barake i okoliš, uza svu brigu o čistoći i urednosti, jer tri čučavca za sve u baraci bilo je premalo, naročito ujutro i navečer kada se čekalo u redu... 

Po sobama je bilo stjenica, koje su ostavljale crvene tragove. I šohari i štakori su se šetali prostorima Istarskih baraka.

Živjelo se teško. Plaće očeva bile su premale pa su se zapošljavale i žene. To je bilo neobično, jer su one u Istri bile vezane uz porodicu, uz djecu.

Uz svaku baraku bili su i mali vrtovi. Istrani su u Zagreb donijeli radić. Oni su bili prvi potrošači maslinovog ulja, kojeg su u kantama donosile Dalmatinke. U Barake je stizala i svježa riba, pretežno sardele i škombri. Kada bi Zagrepčani prolazili uz Istarske barake, teško su podnosili miris maslinovog ulja i riba na gradelama. U to vrijeme za Zagrepčane to je bio smrad, danas je specijalitet.

Preko puta Baraka bila je vojna pekara. Od vojnika smo po koji puta dobili "panjoku" i slasno se pojela.

Kamen - u sredini Istarskih baraka bo je često mjesto sastajanja, okupljanja i - fotografiranja.

KAMEN

U sredini Istarskih baraka nalazio se Kamen. To je bilo vjerojatno postolje nekog spomenika koji je srušen po za vršetku prvoga svjetskog rata. Za sve Istrane u barakama i one koji su nam dolazili u posjete, posebno za istarsku djecu i omladinu Kamen je imao posebno značenje. Kod Kamena se razgovaralo i dogovaralo, igralo, pjevalo i plesalo. Kod Kamena se vodila ljubav. Uz Kamen je vezano nekoliko istarskih brakova. Kod Kamena održavali su se dogovori za osnivanje Prosvjetnog i potpornog društva "Istra", u suradnji s istarskim komunistima Antunom Družetom, Nikolom Stihovićem i Josipom Šajinom, a uz podršku stanovnika Istarskih baraka Blaža Valjina, zidara iz Kali kod Zadra, inače sekretara Sindikata građevinskih radnika i urednika "Borbe".

Kod Kamena su se sastajali aktivni istarski nogometaši "Olimpije", a s njima Mijo Oreški, sekretar SKOJ-a, i njegov brat Slavko, koji je također igrao u "Olimpiji". 

Kamen je bio i ostao simbol emigrantskog istarskog radničkog trnovitog života u Zagrebu. Ali i mjesto gdje se zabavljalo. O Kamenu će živi svjedoci pripovijedati i priče će prelaziti iz generacije u generacije. Kamen je dio povijesti istarske radničke emigracije.

ISTARSKE ZABAVE

Priređivale su se dva puta godišnje i to na kraju godine na tzv. Silvestrovo i za Karnevalsku noć. Te zabave su po svojim sadržajima, ugođajima i raspoloženjima bile najmasovnije i najpopularnije zabave u to vrijeme u Zagrebu. Održavale su se u najvećim zagrebačkim dvoranama, a znalo im je prisustvovati i više od tri tisuće ljudi, najviše Istrana, a uz njih bilo je i Primoraca, Dalmatinaca, Zagoraca...

Organizacija zabava bila je u rukama istarskih radnika iz Baraka. Muškarci, većinom zaposlenih na željeznici, nabavili bi vino u Dalmaciji. Njihove žene, u skučenom prostoru Istarskih baraka, pripremale su pržene ribice, bakalar, fritule i razne druge kolače i sendviče. Muškarci su točili alkohol, a žene prodavale hranu. Omladinke i omladinci bili su konobari, prodavači bogate tombole, šaljive pošte, čuvari šaljivog zatvora i drugo. Kako su istarske zabave bile organizirane na osnovi dobrovoljnosti i solidarnosti, od nabave do prodaje, one su bile veoma posjećene i na njima je bila lijepa zarada, koja je išla u korist emigranata koji su sve više dolazili u Zagreb.

Bilo bi pogrešno tvrditi da su istarske zabave bile popularne samo radi bogatog i jeftinog blagovanja. One su bile poznate i zbog tradicionalno odličnog, vrijednog i na umjetničkoj razini izvedenog programa, kojem nije bila ravna nijedna zagrebačka zabava u ono vrijeme.

Obavezno se pjevala "Krasna zemlja". Izvodilo bi je Hrvatsko pjevačko društvo "Jablan", a dirigenti su bili mladi Slavko Zlatić i Mladen Pozaić. Nakon osnivanja Pjevačkog društva "Istra" ovom pjesmom, s dirigentom Slavkom Zlatićem, otvarala bi se svaka zabava. Zlatića kasnije zamjenjuje Zorko Beker. Na programu sudjeluju članovi Zagrebačke drame i opere i istarski emigranti Simenc, Rijavec, Župan, Josip Tkalec, član Puljskog kazališta prije prvoga svjetskog rata, zatim obavezno nastupa Jelka Brajša, kćerka Matka Brajše-Rašana. Dobrovoljno nastupaju prvaci zagrebačke drame Vika Podgorska, Hinko Nučić, ali treba posebno istaknuti i prve nastupe Marije Crnobori, još učenice Učiteljske stručne škole iz "Istarskog internata", pa Ivana Ermana, Antuna Dobrilu, Srđana i Zlate Flego, Josipa Vidmara, gitaristu Milana Grakalića, amatere solo pjevače Josipa Jarca, Eda Molinarija i druge. Na programu bio je obavezan "Balun" i "Franina i Jurina".

Svaka zabava je odisala Istrom. To je bila Istra u malom, posebno kada se u dobrom raspoloženju u grupama zapjevala koja narodna istarska pjesma ili po dvojica na tanko i debelo; kada se igrala briškula i trešete.

PONGRAČEVO, PRVO ISTARSKO NASELJE

Nekoliko radnika iz Istarskih baraka odlučilo je sagraditi svoje male radničke kuće, slične onima na Kaštanjeru, Monte grandu i ostalim predgrađima Pule. U vrijeme besposlice i besparice, to je bila odvažna odluka. Ipak, unatoč riziku, na Pongračevu nastaje novo istarsko naselje.

Pongračevo je dio predgrađa Zagreba na Trešnjevki. Obitelji Gortan, Sloković, Stihović, Škabić i druge učinile su smion poduhvat u stvaranju novog istarskog naselja. Uz nešto novaca od prodanih kuća u Puli, uz povoljni zajam kojeg je osigurao Svetozar Rittig, župnik crkve sv. Marka, sklon Istranima, počela je gradnja istarskih kuća na Pongračevu 1927. godine. Tu je bila prva kolonija Istrana s vlastitim kućama. Od tada su ulice na Pongračevu u znaku Istre - Pazinska ulica, Puljska ulica, Učkina ulica, Gortanova ulica, Spinčićeva ulica i druge.

ISTARSKI STUDENTI

Kao što su teško živjeli istarski radnici u Istarskim barakama, tako je bilo teško i prvim istarskim studentima neposredno poslije prvog svjetskog rata. Neki su stanovali u dotrajalim dugačkim prizemnicama za smještaj sirotinje na Josipovcu, a hranili se u "Prehrani", opet za sirotinju. U svom teškom življenju nisu zaboravili Istrane iz Baraka, jer su neki njihovi oćevi poznavali naše očeve koji su radili u puljskom Arsenalu.

Medicinari Josip Peteh, Antun Švalba, Franković, Alfred Sindik obilaze Istrane u Barakama i posebno su prisutni kod bolesne djece; vrše preglede, daju zdravstvena i higijenska uputstva. Studenti Mate i Tone Rojnić, Mate Demarin, Jakov Marinović i drugi također dolaze u Barake gdje školskoj djeci pregledavaju zadaće i pomažu u savladavanju gradiva. Lindarci Nikola Stihović i Josip Šajina te Žminjac Šime Bančić pomažu istarskim radnicima u osnivanju Društva "Istra", čiji je prvi tajnik bio Šime Bančić.

Iz zahvalnosti, istarske radničke obitelji iz Istarskih baraka zadržavaju studente nedjeljom na ručku, na "njokima" i "fužima", a studenti ostavljaju i prljavo rublje da bi im iduće nedjelje brižljive istarske žene predale oprano, iskrpano i izglačano. To je bila uzajamna pomoć.

TALIJANSKI DRŽAVLJANIN JUGOSLAVENSKI REPREZENTATIVAC

Omladinci iz Istarskih baraka bavili su se aktivno sportom, posebno nogometom. Tu se posebno ističu braća Heski - Eduard i Velimir, braća Černjul, braća Komadina, braća Defrančeski, braća Vozila, Vlado Lončarić, Nikola Duković i drugi, ali posebno su zapaženi u zagrebačkom nogometu braća Martinović - Egidio i Eugen, koji su s roditeljinia u Istarske barake došli iz Pule 1924. godine. Svakako, od svih je ostao najzapaženiji u Zagrebu Egidio Martinović-Digo.

Egidio je bio odlično desno krilo. Prije je odlično trčao. Učlanio se u Hrvatski akademski sportski klub (HASK). Članovi kluba mogli su biti samo studenti ili stariji srednjoškolci. Stoga, uprava kluba je mladog radnika upisala formalno na Glazbenu akademiju na učenje flaute, kako bi mogao nastupati za HAŠK. Ali, Egidio je krenuo putem nogometnog majstora i ubrzo postaje reprezentativac Jugoslavije kao najbolje desno krilo. Igrao je protiv Mađarske 1927. godine. Kako se ustanovilo da je talijanski državljanin, više nije mogao igrati za jugoslavensku reprezentaciju, ali je odigrao 26 utakmica u reprezentaciji Zagreba. I danas se smatra da je bio jedan od najboljih desnih krila Jugoslavije. Poslije oslobodenja braća Martinović vratili su se u svoj rodni grad. Egidio je znatno doprinijo razvitku puljskog sporta. 

Dušan Tumpić

Grupa istarskih žena s djecom pred istarskih barakama.
Izvor:
  • Dušan Tumpić, "Život u istarskim barakama", Kalendar 1990 - Franina i Jurina, Edicija Libar od Grozda (Pula, 1990), p. 103-108.

Main Menu


This page compliments of Marisa Ciceran and Franko Pavicevac

Created: Sunday, April 29, 2001; Last updated: Tuesday, October 02, 2007
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA