 |
| Stanovnici Istarskih baraka
plesači Istarskog baluna (u stredini je Jakov Juričić sa suprogom
Marijom). |
Život u istarskim barakama
Dušan Tumpić
Sjećanja jednoga od stanara naselja istarskih emigranata na zagrebačkoj
ciglani
Po završetku prvoga svjetskog rata u Istri se uz
ekonomsku javlja i politička emigracija u tadašnju Kraljevinu Srba, Hrvata i
Slovenaca, naročito nakon sramnog sporazuma s Kraljevinom Italijom i Rapalskog
ugovora od 12. studenoga 1920. godine.
U prvom valu političke emigracije, uz manji broj
intelektualaca, bilo je najviše radnika. Njihovi životi bili su ugroženi od
razularenih ardita, preteča fašista.
Preko Krasa organizirano su uglavnom radnici
puljskog arsenala otišli u Sloveniju, u Ljubljanu i Maribor. Većina, zbog
nepoznavanja slovenskog jezika, odlazi u Zagreb i dalje sve do Skoplja. Neki su
ostali u Sloveniji. Između ostalih u Ljubljani je ostao prvak puljskog i
istarskog socijalističkog pokreta Ivan Jelčić-lvanušić, zidar rodom iz
Labinštine, a.u Mariboru obitelj Marotti. Stoga i danas mnogi smatraju istaknute
zagrebačke umjetnike Josipa Mira Marottija Mariborčanima. Puljsk komunist
Giordano Karić, automehaničar, došao je do Skoplja 1920. godine Radio je u
Bakteriološkoj stanici i putovao Kosovom gdje se upoznao s Markom
Oreškovićem-Krntijom. Postali su dobri drugovi i prijatelji. Godine 1924 obojica
su se nasla u Beogradu. Družili su se s Otokarom Keršovanijem. Ljeti 1924.
godine Giordano Karić uhapšen je s Veselinom Maslešom, Ivanom Milutinovićem,
Markom Oreškovićem, Sretenom Žujevićem i drugim istaknutim komunistima. S njima
je predan Sudu za zaštitu države.
ISTARSKE BARAKE NA CIGLANI
Istarski radnici koji su ostali u Zagrebu dobili
su nužan smještaj. U toku prvoga svjetskog rata bio je to bolnički vojni
stacionar od desetak i više drvenih dugačkih baraka na staroj Ciglani. Barake su
bile u središtu grada, nedaleko od Hrvatskog narodnog kazališta i velike
gimnazijske zgrade (danas Muzeja Mimara), a preko puta sanatorija za
boljestojeći sloj Zagrepcana. Barake su bile ruglo grada pa su srušene i
spaljene 1933. godine. Na slobodnom prostoru uredeno je srednjoškolsko igralište
i izgrađen Arhitektonski fakultet.
Po svojim stanovnicima te straćare su bile
poznate u Zagrebu kao "Istarske barake". Preko deset godina istarske radničke
porodice stanovale su u njima u vrlo teškim uvjetima.
U svakoj baraci bilo je više pregradenih soba. U
pregradivanju međusobno su si pomagali sami stanari. Pregrade su bile od dasaka
od rashodovanih sanduka, koje su se potom oblijepile običnim papirom. Neki su
rupe između dasaka začepili novinskim papirom i obojili krečom. Svatko je dobio
jednu sobu, bez obzira na broj članova obitelji. U nekim porodicama bilo je
šestero i vise djece. Sa smještajem veoma teško bilo je kod porodica Černjul,
Defrančeski, Grakalić, Modrušan, Negovetić, Vojak i drugih, gdje je bilo muške i
ženske djece, mladih i starijih - a sve u jednoj sobi.
S roditeljima i sestrom bio sam u baraci broj 5.
Prema broju barake dolazila je i pošta. U baraci broj 2 stanovao je Jurica Kalc,
budući spanjolski dobrovoljac i narodni heroj. U istoj baraci stanovao je s
roditeljima i s više braće i sestara Milan Grakalić, kasnije istaknuti arhitekt
i poznati gitarist. Iz Istarskih baraka bilo je kasnije mnogo prvoboraca, koji
su kao djeca došli u barake ili su u njima rođeni. Neki od njih su došli u
Istru, a mnogi su rano poginuli kao učesnici NOB - August Černjul, Miro Grahalić
i dr.
| |
|
 |
| Franjo Debeuc s kćerkom na
balkonu u redu Istarskih kuća u Mošćeničkoj ulici. |
|
|
Nama, djeci, bilo je u barakama
najteže. Gledali smo kako naši roditelji peru pod od ustajale krvi riepoznatih
vojnika. Osjetili smo bijedu stanovanja, spavanja na podu i pod stolom. Nagađali
smo u svojoj dječjoj pameti zašto su nam preko noći nestajali očevi, zašto smo s
majkama u pratnji karabinijera protjerani iz Pule preko riječko - sušačkog
mosta, s najnužnijom robom u svežnju; zašto smo kao "ilegalci" preko željezničke
pruge u mrkloj noći pješacili pružnim puteljkom, a nismo izašli na glavni izlaz
zagrebačkog kolodvora; zašto su se neke porodice morale smjesliti u rashodovane
teretne vagone na sporednom kolosijeku, s time da su u jednom vagonu stanovale i
po dvije porodice, a dijelila ih je samo plahta. Tako je neko vrijeme stanovala
s roditeljima i Ljerka Kirac, partizanka, u Zagrebu ilegalni šifrant za vezu s
Glavnim štabom Hrvatske.
Kada smo išli iz Magazinske ceste u
pravcu Baraka, plakali smo od gladi i umora. Tješili su nas majke i očevi.
Puljska djeca iz Kaštanjera nisu znala svoj materinji hrvatski jezik. Slučajni
prolaznici promatrali su čudnu kolonu koja je govorila za njih čudnim jezikom.
S vremenom smo se navikli na život u
Barakama. U igri stvarali smo poznanstva. U početku govorili smo medusobno
talijanski, osim djece s istarskih sela, čiji su roditelji radili u Arsenalu.
Kroz igru, uz njihovu pomoć, savladali smo materinji hrvatski jezik. Kod
starijih išlo je teze.
U jednoj baraci bilo je smješteno po
dvadeset porodica. Bilo je tu međusobnog pomaganja, jer je među radnicima
Arsenala - bravara, stolara, limara i drugih zanimanja - još iz Pule vladalo
drugarstvo, a osim toga vezivalo ih je isto stradalništvo, u kojem je bilo
neophodno međusobno pomaganje.
U sredini barake bio je dugačak hodnik. Na
kraju hodnika bila je betonirana "lišjera" s dugačkim limenim
koritom, a iznad njega je bilo pet slavina. Tu smo se umivali i
prali noge. Žene su u kantama nosile vodu u svoje sobe. U lišjeri
bilo je prostora za pranje rublja za nekoliko porodica. Uz lišjeru u
malom hodniku bila su tri čučavca, koja su veoma često bila
zaštopana. Zato su često zaudarale barake i okoliš, uza svu brigu o
čistoći i urednosti, jer tri čučavca za sve u baraci bilo je
premalo, naročito ujutro i navečer kada se čekalo u redu...
Po sobama je bilo stjenica, koje su
ostavljale crvene tragove. I šohari i štakori su se šetali prostorima Istarskih
baraka.
Živjelo se teško. Plaće očeva bile
su premale pa su se zapošljavale i žene. To je bilo neobično, jer su one u Istri
bile vezane uz porodicu, uz djecu.
Uz svaku baraku bili su i mali
vrtovi. Istrani su u Zagreb donijeli radić. Oni su bili prvi potrošači
maslinovog ulja, kojeg su u kantama donosile Dalmatinke. U Barake je stizala i
svježa riba, pretežno sardele i škombri. Kada bi Zagrepčani prolazili uz
Istarske barake, teško su podnosili miris maslinovog ulja i riba na gradelama. U
to vrijeme za Zagrepčane to je bio smrad, danas je specijalitet.
Preko puta Baraka bila je vojna
pekara. Od vojnika smo po koji puta dobili "panjoku" i slasno se pojela.
 |
| Kamen - u sredini
Istarskih baraka bo je često mjesto sastajanja, okupljanja i -
fotografiranja. |
KAMEN
U sredini Istarskih baraka nalazio se Kamen. To je bilo vjerojatno
postolje nekog spomenika koji je srušen po za vršetku prvoga svjetskog
rata. Za sve Istrane u barakama i one koji su nam dolazili u posjete,
posebno za istarsku djecu i omladinu Kamen je imao posebno značenje. Kod
Kamena se razgovaralo i dogovaralo, igralo, pjevalo i plesalo. Kod
Kamena se vodila ljubav. Uz Kamen je vezano nekoliko istarskih brakova.
Kod Kamena održavali su se dogovori za osnivanje Prosvjetnog i potpornog
društva "Istra", u suradnji s istarskim komunistima Antunom Družetom,
Nikolom Stihovićem i Josipom Šajinom, a uz podršku stanovnika Istarskih
baraka Blaža Valjina, zidara iz Kali kod Zadra, inače sekretara
Sindikata građevinskih radnika i urednika "Borbe".
Kod Kamena su se sastajali aktivni istarski
nogometaši "Olimpije", a s njima Mijo Oreški, sekretar SKOJ-a, i njegov brat
Slavko, koji je također igrao u "Olimpiji".
Kamen je bio i ostao simbol emigrantskog
istarskog radničkog trnovitog života u Zagrebu. Ali i mjesto gdje se zabavljalo.
O Kamenu će živi svjedoci pripovijedati i priče će prelaziti iz generacije u
generacije. Kamen je dio povijesti istarske radničke emigracije.
ISTARSKE ZABAVE
Priređivale su se dva puta godišnje i to na kraju
godine na tzv. Silvestrovo i za Karnevalsku noć. Te zabave su po svojim
sadržajima, ugođajima i raspoloženjima bile najmasovnije i najpopularnije zabave
u to vrijeme u Zagrebu. Održavale su se u najvećim zagrebačkim dvoranama, a
znalo im je prisustvovati i više od tri tisuće ljudi, najviše Istrana, a uz njih
bilo je i Primoraca, Dalmatinaca, Zagoraca...
Organizacija zabava bila je u rukama istarskih
radnika iz Baraka. Muškarci, većinom zaposlenih na željeznici, nabavili bi vino
u Dalmaciji. Njihove žene, u skučenom prostoru Istarskih baraka, pripremale su
pržene ribice, bakalar, fritule i razne druge kolače i sendviče. Muškarci su
točili alkohol, a žene prodavale hranu. Omladinke i omladinci bili su konobari,
prodavači bogate tombole, šaljive pošte, čuvari šaljivog zatvora i drugo. Kako
su istarske zabave bile organizirane na osnovi dobrovoljnosti i solidarnosti, od
nabave do prodaje, one su bile veoma posjećene i na njima je bila lijepa zarada,
koja je išla u korist emigranata koji su sve više dolazili u Zagreb.
Bilo bi pogrešno tvrditi da su istarske zabave
bile popularne samo radi bogatog i jeftinog blagovanja. One su bile poznate i
zbog tradicionalno odličnog, vrijednog i na umjetničkoj razini izvedenog
programa, kojem nije bila ravna nijedna zagrebačka zabava u ono vrijeme.
Obavezno se pjevala "Krasna zemlja". Izvodilo bi
je Hrvatsko pjevačko društvo "Jablan", a dirigenti su bili mladi Slavko Zlatić i
Mladen Pozaić. Nakon osnivanja Pjevačkog društva "Istra" ovom pjesmom, s
dirigentom Slavkom Zlatićem, otvarala bi se svaka zabava. Zlatića kasnije
zamjenjuje Zorko Beker. Na programu sudjeluju članovi Zagrebačke drame i opere i
istarski emigranti Simenc, Rijavec, Župan, Josip Tkalec, član Puljskog kazališta
prije prvoga svjetskog rata, zatim obavezno nastupa Jelka Brajša, kćerka Matka
Brajše-Rašana. Dobrovoljno nastupaju prvaci zagrebačke drame Vika Podgorska,
Hinko Nučić, ali treba posebno istaknuti i prve nastupe Marije Crnobori, još
učenice Učiteljske stručne škole iz "Istarskog internata", pa Ivana Ermana,
Antuna Dobrilu, Srđana i Zlate Flego, Josipa Vidmara, gitaristu Milana
Grakalića, amatere solo pjevače Josipa Jarca, Eda Molinarija i druge. Na
programu bio je obavezan "Balun" i "Franina i Jurina".
Svaka zabava je odisala Istrom. To je bila Istra
u malom, posebno kada se u dobrom raspoloženju u grupama zapjevala koja narodna
istarska pjesma ili po dvojica na tanko i debelo; kada se igrala briškula i
trešete.
PONGRAČEVO, PRVO ISTARSKO NASELJE
Nekoliko radnika iz Istarskih baraka odlučilo je
sagraditi svoje male radničke kuće, slične onima na Kaštanjeru, Monte grandu i
ostalim predgrađima Pule. U vrijeme besposlice i besparice, to je bila odvažna
odluka. Ipak, unatoč riziku, na Pongračevu nastaje novo istarsko naselje.
Pongračevo je dio predgrađa Zagreba na
Trešnjevki. Obitelji Gortan, Sloković, Stihović, Škabić i druge učinile su smion
poduhvat u stvaranju novog istarskog naselja. Uz nešto novaca od prodanih kuća u
Puli, uz povoljni zajam kojeg je osigurao Svetozar Rittig, župnik crkve sv.
Marka, sklon Istranima, počela je gradnja istarskih kuća na Pongračevu 1927.
godine. Tu je bila prva kolonija Istrana s vlastitim kućama. Od tada su ulice na
Pongračevu u znaku Istre - Pazinska ulica, Puljska ulica, Učkina ulica,
Gortanova ulica, Spinčićeva ulica i druge.
ISTARSKI STUDENTI
Kao što su teško živjeli istarski radnici u
Istarskim barakama, tako je bilo teško i prvim istarskim studentima neposredno
poslije prvog svjetskog rata. Neki su stanovali u dotrajalim dugačkim
prizemnicama za smještaj sirotinje na Josipovcu, a hranili se u "Prehrani", opet
za sirotinju. U svom teškom življenju nisu zaboravili Istrane iz Baraka, jer su
neki njihovi oćevi poznavali naše očeve koji su radili u puljskom Arsenalu.
Medicinari Josip Peteh, Antun Švalba, Franković,
Alfred Sindik obilaze Istrane u Barakama i posebno su prisutni kod bolesne
djece; vrše preglede, daju zdravstvena i higijenska uputstva. Studenti Mate i
Tone Rojnić, Mate Demarin, Jakov Marinović i drugi također dolaze u Barake gdje
školskoj djeci pregledavaju zadaće i pomažu u savladavanju gradiva. Lindarci
Nikola Stihović i Josip Šajina te Žminjac Šime Bančić pomažu istarskim radnicima
u osnivanju Društva "Istra", čiji je prvi tajnik bio Šime Bančić.
Iz zahvalnosti, istarske radničke obitelji iz
Istarskih baraka zadržavaju studente nedjeljom na ručku, na "njokima" i
"fužima", a studenti ostavljaju i prljavo rublje da bi im iduće nedjelje
brižljive istarske žene predale oprano, iskrpano i izglačano. To je bila
uzajamna pomoć.
TALIJANSKI DRŽAVLJANIN JUGOSLAVENSKI
REPREZENTATIVAC
Omladinci iz Istarskih baraka bavili su se
aktivno sportom, posebno nogometom. Tu se posebno ističu braća Heski - Eduard i
Velimir, braća Černjul, braća Komadina, braća Defrančeski, braća Vozila, Vlado
Lončarić, Nikola Duković i drugi, ali posebno su zapaženi u zagrebačkom nogometu
braća Martinović - Egidio i Eugen, koji su s roditeljinia u Istarske barake
došli iz Pule 1924. godine. Svakako, od svih je ostao najzapaženiji u Zagrebu
Egidio Martinović-Digo.
Egidio je bio odlično desno krilo. Prije je
odlično trčao. Učlanio se u Hrvatski akademski sportski klub (HASK). Članovi
kluba mogli su biti samo studenti ili stariji srednjoškolci. Stoga, uprava kluba
je mladog radnika upisala formalno na Glazbenu akademiju na učenje flaute, kako
bi mogao nastupati za HAŠK. Ali, Egidio je krenuo putem nogometnog majstora i
ubrzo postaje reprezentativac Jugoslavije kao najbolje desno krilo. Igrao je
protiv Mađarske 1927. godine. Kako se ustanovilo da je talijanski državljanin,
više nije mogao igrati za jugoslavensku reprezentaciju, ali je odigrao 26
utakmica u reprezentaciji Zagreba. I danas se smatra da je bio jedan od
najboljih desnih krila Jugoslavije. Poslije oslobodenja braća Martinović vratili
su se u svoj rodni grad. Egidio je znatno doprinijo razvitku puljskog sporta.
Dušan Tumpić
 |
| Grupa istarskih žena s djecom pred
istarskih barakama. |
Izvor:
- Dušan Tumpić, "Život u istarskim barakama", Kalendar 1990 -
Franina i Jurina, Edicija Libar od Grozda (Pula, 1990), p.
103-108.
|