|
EKSKLUZIVNO: MICHAEL YORK
Mušketiri su me ponovo doveli u Istru Slavni britanski glumac, koji po četvrti put u karijeri glumi D'Artagnana, u filmu 'La Femme Musketeer' koji se snima u selu Draguč, otkriva da svoju zavidnu energiju duguje kristalima koji su njemu i supruzi jednom čak spasili život Razgovarala Tanja Vučičević Odgovor na upit što se dogodilo sa slavnim Dumasovim mušketirima nakon što su spasili francuskog kralja i kraljicu, poženili se i dobili djecu, treba potražiti u Istri. Ondje se, naime, snima film "La Femme Musketeer" američkog redatelja Stevea Boyuma, u produkciji Silvestar Limited iz Los Angesela i zagrebačkog Jadran filma. Slavna četvorka, Athos, kojeg glumi Christopher Cazenove, Aramis (Allan Corduner), Porthos (John Rhys-Davies) i D'Artagnan, kojeg četvrti put u karijeri utjelovljuje Michael York, sad nastupa po selima uveseljavajući djecu i njihove roditelje mačevalačkim bravurama. Od posljednjeg okršaja s kardinalovim ljudima prošlo je 18 godina i slavni mačevaoci više nisu u vrhunskoj formi. No, bez razmišljanja priskaču u pomoć svojoj djeci: D'Artagnanovoj kćeri Valentine koja želi postati mušketirka (glumi je Susie Amy) te sinovima Gastonu, Antoineu i Etienneu kad upadnu u nevolju. Toliko se, naime, moglo doznati na setu u selu Draguč koje je prošli ponedjeljak odzvanjalo od udaraca mača i prašilo se iza konja na kojima su jurili hrabri mušketi. Slavni francuski glumac Gérard Depardieu glumit će zločestog kardinala Mazarina, a u spletkama će mu pomagati Nastassja Kinski u ulozi lady Bolton. U filmskoj je ekipi najveću pozornost privukao slavni 60-godišnji britanski glumac Michael York koji je u Hrvatsku stigao u društvu supruge Patricije, poznate američke fotografkinje. York, koji u slobodno vrijeme piše knjige, a u Kaliforniji, gdje živi, predaje glumu na California Youth Theatreu, američkoj podružnici glasovite britanske glumačke škole koju je i sam pohađao, u Istri se osjeća kao kod kuće. Premda je vrlo pristupačan i pričljiv, ne želi otkriti kamo odlazi kad nije na snimanju, kako bi, veli, uživao u miru u lijepim hrvatskim krajolicima.
Kako se danas osjećate u Hrvatskoj u kojoj ste bili već nekoliko puta? - Radujem se što sam opet ovdje. Za vašu me zemlju vežu prelijepe uspomene, a bio sam tu i kad vam je bilo najteže. Film "Gospa" Jakova Sedlara, u kojem je glumio i Martin Sheen, snimljen je 1995. kad je Hrvatska još bila u ratu. No, kad već pričamo o prošlosti, dolazim do zaključka da se sve u životu odvija u "krugovima". Moj je prvi susret s vašom zemljom bio, naime, baš u Opatiji, 1972. Mislim da sam odsjeo i u istom hotelu, u Ambasadoru. Vjerojatno čak i u istoj sobi. Što ste prije 30 godina radili u Hrvatskoj? - Snimao sam film "England Made Me". Uspio sam do Klagenfurta avionom dopremiti svoj automobil, pa sam odatle s njim došao u Opatiju. Stanke na setu iskoristio sam za razgledavanje vaše obale, od sjevera do Dubrovnika. Mnogo godina kasnije, kad sam ovdje došao s Martinom Sheenom, angažirao sam se kao glasnogovornik međunarodne akcije za obnovu ratom stradalog Dubrovnika. Vrlo dobro poznajem i Istru, no ovdje postoji još mnogo mjesta u kojima nisam bio i koja ću posjetiti. Čim uzmognem, otići ću i na Krk. Pošto Opatiju već poznate, zacijelo nemate problema oko izbora restorana. Kamo izlazite? - Supruga Pat i ja doputovali smo tek prije deset dana i praktički sam iz aviona "uskočio" na snimanje. Prvi slobodan dan proveli smo s prijateljima koji su stigli iz Los Angelesa. Njih je, pak, zanimalo samo snimanje pa sam tamo s njima bio i prvi slobodan dan. Što se tiče restorana, predložite mi nekoliko dobrih mjesta, pa ću ih posjetiti čim budem mogao. Pripremate li vi ili vaša supruga novu knjigu? - Pat u Veneciji priprema izložbu fotografija pa je danas, dok snimam, skoknula na dogovor u galeriju. Ja sam, pak, ove godine završio novu knjigu. Ona govori o svemu što se glumcima i ekipi događa na setu. Knjigu sam od prve do posljednje riječi pisao u stankama na setu, u prikolici, u kombiju koji me vozio na lokaciju, u avionu... Pisao sam na svemu osim na pisaćem stolu. Kako ste uspjeli? Nije se lako usredotočiti na pisanje usred gužve? - Sve se može kad se hoće. Evo, danas smo ustali u pet ujutro, na snimanje smo došli oko šest, a scena je bila spremna oko devet. To su već četiri sata kad se može pisati. Kad ustajete u zoru, za sve ima vremena. Imate, očito je, zavidnu energiju, a od 1974., kad ste prvi put glumili mušketira D'Artagnana, niste se mnogo promijenili. U čemu je tajna? - Svaki slobodan trenutak koristim za opuštanje i punjenje baterija, kako bi energija potrajala što dulje. Ne bih se baš složio s vama da sam ostao gotovo isti, no ne žalim se. Nisam loš za momka s protezom u kuku. Kako ste je zaradili? - Bio sam nestašan kao mladi mušketir. S obzirom na to koliko sam puta pao s konja, još sam dobro prošao. Pomaže li vam u održavanju forme energija kristala? Poznato je, naime, da koristite njihova svojstva. - Dakako da mi pomažu. Duboko vjerujem u tradicionalnu preventivnu medicinu i homeopatiju. Ne odlazim "klasičnim" liječnicima i ne gutam tablete. Iscjelitelji mi pomažu obnoviti energiju i zadržati tjelesnu kondiciju. Priča se da su vam kristali prije deset godina u Rio de Janeiru spasili život kad vas je na ulici napalo šestero razbojnika. - Kad sam s Pat bio u Riju, savjetovali su nam da uz sebe uvijek imamo gotovine i bez riječi je predamo ako nas netko na ulici želi orobiti. No, suočen s razbojnicima, ja sam zauzeo "opasnu" kung fu poziciju, premda sam borilačke vještine samo gledao na filmu. I počeo vikati u sav glas. Na sreću, supruga i ja smo u džepovima imali kristale što nam ih je darovao tamošnji iscjelitelj. Njihova je energija vjerojatno osnažila naše aure i otjerala napadače. Oni su se, naime, jednostavno okrenuli i nestali. Bili smo u bezizlaznoj situaciji i jedino to može objasniti kako smo se spasili. Zar vas razbojnici nisu prepoznali? - Možda su me baš zato i napali, nadajući se bogatom plijenu. Zašto ste počeli pisati? Zar vam gluma nije bila dovoljna? - Moja prva ljubav bila je književnost. Na Oxfordu sam diplomirao engleski jezik. Prije tri godine ponuđeno mi je da napišem autobiografiju. Mislio sam da je za to, možda, prerano, no prihvatio sam ponudu i uživao u pisanju pune dvije godine. S prijateljem redateljem, koji živi u Amsterdamu, već nekoliko godina planiram napisati knjigu o glumi čiji će temelj biti Shakespeareova djela, odnosno upute koje je veliki dramatičar davao glumcima kroz likove u svojim djelima. Dosta mi je teško razumljivih akademskih rasprava o Shakespeareu, pa zato namjeravam jednostavno i bez filozofiranja objasniti njegove misli o glumi. Ta je knjiga još u povojima, jer smo i moj prijatelj i ja prezaposleni, no kad-tad ćemo je napisati. Kako ste se kao šekspirijanac u duši snašli u ulozi Basila Expositiona, šefa britanske tajne službe, u filmovima o Austinu Powersu? - Mislim da bi se ti filmovi veoma svidjeli Shakespeareu. Kao čovjek s nevjerojatnom maštom sigurno bi se dobro osjećao i u koži Austina Powersa. A kako vam je bilo u koži Stonea Alexandera, odnosno Megi-ddoa, utjelovljenju zla u nastavku filma "The Omega Code"? - Nezgodno je to što se taj film u Americi počeo prikazivati tjedan dana poslije terorističkog napada na Blizance, pa se malo kome gledao film o Apokalipsi. No, film ima dobru prođu na videu i DVD-u. Dobro se osjećam kao negativac. Zanimljivije mi je kad se zlo utjelovi u licu koje na prvi pogled ne izgleda opasno. Vratimo se vašoj autobiografiji "Accidentally on purpose". Jeste li preskočili neke zgode iz života ili ste "istresli" baš sve? - Ako mislite na to jesam li prešutio neku djevojku, sve su one u knjizi. I ne samo one, nego i sve osobe koje su prošle kroz moj život. Svima sam kazao što namjeravam, pitao ih za suglasnost i poslao im na autorizaciju one dijelove gdje se spominju. Nije bilo primjedbi. Htio sam da pisanje autobiografije bude radost, a ne oruđe osvete. Riječi mogu raniti poput mača, a ja nisam osvetoljubiv. Osveta je beskorisno gubljenje energije. U mom životu bilo je mnogo više lijepog nego neugodnog i zato sam sretan. Koji vam je trenutak u životu bio najsretniji, a koji najneugodniji? - Posrećilo mi se da sam susreo pravu osobu i s njom proveo 35 godina, koliko smo Pat i ja zajedno. U svačijem životu, pa i u mojem, postoje teške situacije, no od toga nikad nisam pravio dramu niti sam kukao. Nemoguće je cijeli život provesti na "vrhu vala", bez ijednog pada. Neuspjeh je relativna stvar: tko daje cijelog sebe onome što radi, i ne uspije, svejedno može otići uzdignute glave. Ne možete se baš uvijek svima sviđati, i ne može vam baš sve u životu ići glatko. Što biste radije dobili: Oscara za glumu ili Pulitzerovu nagradu za knjigu? - Teško je odabrati. Možda oboje? Šalim se, o tome nisam nikad razmišljao. Nagrade su važne svakom glumcu, jer one vrednuju njegov rad. A snimati filmove nije nimalo glamurozno. Nije ni pisanje. Za pisca nema gore stvari od praznog papira. - Znam to i predobro. Evo odgovora što bih odabrao: najveća nagrada koju svatko može poželjeti je raditi ono što volite, što vas veseli. Ma o čemu bila riječ. Što vas čini sretnim? - Osjećaj ispunjenja, kad se ostvaruju želje i nadanja, na najbolji mogući način koristi vrijeme koje mi je dano u životu. Najviše se veselim malim stvarima, uživanju u prelijepom krajoliku Istre, šetanju opatijskim lungomarem. Kako se nosite s pozornošću koju ste izazvali u Opatiji? Svi se okreću za vama i šapuću: "To je onaj poznati glumac". - Smiješno je pričati da vam to smeta, ako ste javna osoba i radite posao zbog kojeg ste pod povećalom javnosti. To je dio posla i zato mi to ne smeta, jer su ljudi koji mi prilaze ljubazni i vrlo dragi. No, ipak se ne bih mijenjao s nekim pop-zvijezdama koje su mnogima idoli. Source:
|
