|
U BARBANU ODRŽANA 28. TRKA NA PRSTENAC
Ponosni smo ča je naša starija od
sinjske
19.8.2003.
 Bučno
je, veselo i prenapučeno bilo ovog vikenda u Barbanu, gdje se trčala 28.
Trka na prstenac, starija »sestra« sinjske Alke. Da ne bude zabune,
dotična redna brojka odnosi se na novo, obnovljeno doba trke, koja se,
ako je vjerovati starim spisima, trčala još i 1696. godine kada je
stanoviti Otavio Kveles postao legendom skupivši do tada najviše punti.
Iz tko zna kojih razloga, barbanski su trkači s vremenom nestali s
trkališta, sve dok 1976. godine pokojni povjesničar Danilo Klen i
skupina mladih entuzijasta nisu obnovili staru vitešku tradiciju.
Pravila se nisu mijenjala, pa i danas važi da se staza, 150 metara duga
mora pretrčati za 12 sekundi. Konjanik kopljem gađa prstenac i u tri
trke pokušava skupiti punte – tri za sridu, dva za gornji dio, jedan za
donji i po pola za pogodak sa svake strane. Prije no što trka krene, svi
sudionici prodefiliraju pred publikom i časnim sudom, a prošlogodišnji
pobjednik moli predsjednika istog dopuštenje da trku otpočne. Svaki
konjanik na prstenac kreće uz zvuke roženica, a svoj pogodak, prije no
što baci koplje svom kopljaniku, mora pokazati sucima.
–
Ponosni smo ča je naša starija od sinjske, ma te dve trki imaju dva
različita smisla. Naša je pučka fešta, a ono je ipak simbol oslobađanja
od Turaka, objašnjavao nam je u predahu između druge i treće trke ove
godine najstariji sudionik, 47-godišnji Mario Kožljan.
–
Njihov prstenac ima tri polja plus sredinu, a naš prstenac ima pet
polja. Oni nimaju pol punta, mi imamo. I to je to, naveo je Mario
osnovne razlike. Njegova obitelj cijela je »do grla« u trci. Pokojni
otac trčao je prvu obnovljenu trku. Mario je trčao na drugoj i do sad
dva put bio slavodobitnik. Po dvije pobjede imaju i braća Bruno, također
jedan od ovogodišnjih sudionika i Aldo, koji je zamijenio oca na
počasnom mjestu podizača prstenca. Od tih sedamdesetih na ovamo puno se
toga promijenilo, tvrdi nam Mario, ali na bolje.
–
Počeli smo konjima ki su bili od njive, ki su delali. Tekli smo na tri,
četiri konja, svi konjanici. Mislim da nas je bilo četrnaest. Danas
imamo svaki svog konja, ima nas dvadesetčetiri, a šesnaest sudjeluje.
Sako leto je sve bolje, ma svih nas muči isto – šoldi, objašnjava Mario
dalje popravljajući staru barbansku nošnju koju mora imati svaki
konjanik. Sredina je kolovoza, a sunce upeklo kao da mu je to zadnji
put. Na uzavreloj temperaturi od kojih 35 stupnjeva trkači na prstenac
moraju stoički podnosti košulju dugih rukava, kožni prsluk i duge tople
vunene hlače.
Ne radi novca,
već radi gušta
– Ha,
nikad ne bi rekli da imam najlonke na sebi, smije se Mario, kojeg su
godine trčanja »u pećnici« naučile da koža treba zaštitu.
Trku na
prstenac u pravilu trči samo rođeni Barbanac. U statutu, međutim, stoji,
da još najviše četiri konjanika mogu biti iz drugih općina. Ove je
godine tako, pobjedu u Trci na viticu, što se u subotu trči kao vrsta
generalne probe, odnio 21-godišnji Petar Benčić iz Žminja. Mladi
konjanik nipošto se ne može smatrati »pridošlicom«, jer su svi trkači
već godinama dobri prijatelji.
– Treba
znati dobro jahat, bavit se konjima. To je tradicija, to je nešto
posebno. Nije stvar u novcu, svi mi jašemo iz gušta. A tu je i
prijateljstvo – tijekom godine slabo se viđamo, ali onda, u kolovozu,
svi smo na kupu, reći će 30-godišnji Maksimilijan Rojnić, višestruki
slavodobitnik i prošlogodišnji pobjednik trke.
– Stvar
je u gađanju, stvar je i u vještini, ali najviše u mirnoći. Svaki se
čovjek mora koncentrirati na svoj način. Važno je i savladati konja uz
stazu. Treba ga i priviknuti, jer se konj plaši ljudi, buke, svega što
vidi, objašnjava Maksimilijan osnove vještine, potvrđujući da je sve
stvar prakse. Ove godine općina je uvela tzv. trke za turiste koje su se
održavale svake srijede. To je konjanicima dobro došlo kao vrsta
treninga, kako fizičkog, tako i psihičkog. Mnogi mladi momci naučili su
se opustiti pred publikom.
– Želim
ostaviti dobar dojam, priznaje nam tako Andrej Kancelar, najmlađi
sudionik koji je jedva dočekao 18. da može otrčati svoju prvu trku.
Većina nas, u Barbanu, još kao klinci visimo na konjima. Čast je biti
Barbanac i nastupat u Trci na prstenac, odlučno će Andrej.
Entuzijazam barbanskih konjanika svake godine bilježi i sve veću podršku
publike. Ove se godine oko trkališta na kraju Barbana okupilo par tisuća
znatiželjnika, između ostalog i veći broj stranih turista koje ni visoka
temperatura nije spriječila da uživaju u staroj vještini. Upornost se
isplatila, jer ovogodišnja Trka na prstenac zaslužila je da, baš kao i
ona koju je svojevremeno trčao Kveles, bude zabilježan za buduće
generacije. Ove se nedjelje, naime, možda prvi put u povijesti Trke, za
pobjedu »natrčavalo« čak tri puta, jer su nakon tri »normalne« trke
četiri konjanika imala po četiri punta. Nakon tri sata neizvjesnog i
uzbudljivog natjecanja u kojem su pale i dvije »sride«, Barban je dobio
novog slavodobitnika – 21-godišnjeg Silvia Učkara. S njim se do
posljednjeg trenutka sjajno borio i Goran Špada, pogodivši u trećem
natrčavanju »tek« pola punta manje. Nagradu za najbolji stil i
najviteškije držanje odnio je Guido Babić, tzv. »profesor«, a inače
profesionalni preponaš. Iduće godine, saznajemo, postoji šansa da Barban
dobije i prvu trkačicu – mogla bi to biti Marija Berković, 17-godišnja
preponašica i trener jahanja.
Vedrana SIMIČEVIĆ
Snimio Vedran KARUZA
© Novi List |