Pula - Pola
Towns, Villages and Hamlets


Na potezu od tek tristotinjak metara čitava hrpa interpolacija - iz svih vremena i u svim mogućim stilovima čini jedinstven sklad (sasvim desno moderan luksuzni hotel Danieli) - Venecija

INTERPOLACIJE - DA ILI NE (1)
Što je grad bez interpolacija?

Piše Franc Ancelj, Glas Istre

Bauk kruži Pulom - bauk interpolacije. Otkako je pulsko Gradsko vijeće donijelo novi Generalni urbanistički plan grada (GUP), njegovo pučanstvo oka više sklopiti ne može. Sveopći nespokoj i konsternacija, očaj i strava, pače, šok i nevjerica obuzeše srca gradoljubnih Puležana. Plač, ridanje i vapaji sa svakog se kantuna dižu do Neba. Zašto? Zato što su, zasigurno po diktatu pohlepnih kapitalista, urbanisti izradili, a gradski političari ozakonili akt kojim je, među ostalim, predviđeno i to da će tu i tamo biti omogućena i gradnja najopakijeg đavoljeg izuma - interpolacija. Što znači da će se i u budućnosti u praznine postojećih blokova smjeti umetati nove kuće. Užas jedan!

Ovaj prikaz stanja, naravno, jest karikiran. Neosnovan pak nije, jer upravo takvom groteskom može rezultirati orkestrirana histerija onih agitatora koji se zdušno zalažu za to da sadašnja pulska urbana/urbanistička (ne)kultura zadrži svoj, sramotno niski nivo. Jer njima je sve lijepo i dobro upravo takvo kakvo jest. Jednima iz egoizma («ne dam da mi se ukine panorama s prozora mog WC-a«), drugima zbog nostalgije za rodnim selom («ne dolazi u obzir da se tuđa kuća nalijepi na moju«), trećima jer su zatucani konzervativci («ne paše moderna gradnja u povijesni ambijent«), onima, najgrlatijima jer su samozvani borci protiv deficita kisika («zelene površin/ic/e su pluća grada«)… a nekima (ima takvih i u klupama časnog pulskog parlamenta) samo stoga što su, iz bolesne pakosti, u principu protiv svega što netko drugi predloži… te tako ti pobornici stagnacije, nazadovanja čak, ne samo da pokazuju da nemaju pojma što je GRAD, već svim silama svom »mjestu boravka« nastoje uskratiti da se ono i ubuduće mogne gradom zvati. A sva je panika zapravo suvišna. Naime, GUP ništa ne nalaže, već samo omogućava. A gdje će se date mogućnosti smjeti i koristiti, to određuje (detaljniji) provedbeni urbanistički plan (PUP). Pa će on dakle reći i to hoće li u nekom konkretnom prostoru interpolacija biti ili ne. I eto ti, sve po zakonu, mogućnosti da se GUP eskivira, a zahtjevima protivnika njegovih načela udovolji.

Uzor idealne gradogradnje istodobno je primjer neinteresantnog i dosadnog grada i to stoga što nema interpolacija - Palmanova

Na dvomilenijskom glavnom trgu, Forumu, jedna do druge - sve same interpolacije

Sama riječ interpolacija jest novijeg datuma, ali što ona znači znaju već maltene svi (a naročito oni kojima se gadi). No, trebali bi znati i to da je interpolacija bilo i kad se još nisu tako zvale. Zapravo, otkad postoje gradovi. A oni su izumljeni davno, davno, pa ih danas diljem svijeta ima bezbroj: i prastarih, i starih, i novijih. I, za divno čudo, mnogi nisu tek boravište svojih žitelja, već i neodoljiv cilj milijuna posjetitelja koji ih žele upoznati. Pa se tako sama po sebi nameću i neka pitanja: zašto li, čemu zahvaljujući, jedan grad jest, a drugi nije turistima interesantan, privlačan, simpatičan, fotogeničan. I zašto su neki gradovi pojam, dok za neke nitko nikad čuo nije i tek će opakom igrom slučaja u njih navratiti (jednom i nikad više). Odgovoriti na silna »zašto«, izgleda teško, no rješenje enigme je zapravo prosto k'o pasulj: atraktivan je onaj (ako je kulturno sređen i uređen) grad koji se - i svom pučanstvu i gostima - prezentira takav kakav je postao tijekom svoje burne (ili mirne, svejedno), duge (ili kratke, nije važno), slavne (ili sramotne, kako za koga) povijesti. Ali - i sadašnjosti.

Vjerovali ili ne - i ova stara palača u Kandlerovoj ulici u svoje je vrijeme bila interpolacija

Ima na svijetu gradova koji su nastali odjednom, odnosno u kratkom vremenu. Ali - malo njih privlači posjetioce. Jer, čak i kad/ako su kreacija najvećih genija urbanizma i arhitekture, takvi su gradovi normalnoj čeljadi naprosto - nezanimljivi (svaka čast izuzecima poput Sankt Peterburga, Lisabona ili Dubrovnika, no oni samo potvrđuju pravilo). Pa će tek hohštapler, frik ili fahidiot poželjeti obići novu brazilsku metropolu Brasiliju, dok će milijuni posjednika zdrave pameti ipak maštati o tome da vide dobri stari slojeviti Rio. Dobro, Brasilia jest na drugom kraju svijeta, i jest čedo netom proteklog stoljeća pa bi joj se moglo oprostiti što (još) nije stekla renome. No, ima i na Starom kontinentu starih gradova koji nikoga ne zanimaju. Jedan takav ovdašnjem je svijetu nadohvat ruke - štoviše, vjerojatno nema Istrijana koji ga nije već i osobno pohodio. No - je li razgledao njegov golemi glavni trg? Nije. Je li prošetao njegovim urednim ulicama? Nije. Je li se uslikao pred njegovim starim, savršeno sačuvanim gradskim zidinama? Nije. Čak ni običnu razglednicu nije kupio. A radi se o gradu koji je još u davnom 16. (šesnaestom!) stoljeću pomno isplaniran i isprojektiran, pa zatim u nevjerojatno kratkom roku od 7 (da, sedam) godina i izgrađen. Taj grad kao uzor idealne gradogradnje navode sve enciklopedije. Pa zašto onda namjernici obiđu samo njegove megašopove, a zatim brže-bolje pohitaju doma? Zato jer je Palmanova, baš kao i Brasilia, dozlaboga monotona i dosadna. A takva je stoga što je zgotovljena sva odjednom, pa u njezinim blokovima nije ostalo praznina koje bi se ispunile u nekim narednim vremenima. Stoga, što je već pri nastanku cijepljena protiv - interpolacija.

Instant gradovi ipak su tek neznatna manjina među onima koji su se razvijali kroz silne godine, desetljeća, stoljeća… tisućljeća čak. Pa je svako razdoblje u takvom gradu ostavilo svoj pečat. Na njegovu sreću. Jer - da je nekoć netko po Veneciji jednu do druge odjednom poslagao sve same (kolikogod sjajne) Duždeve palače, za nju bi zacijelo malo tko mario. No, ona jest u samom vrhu liste najposjećenijih gradova na svijetu. Jer - tamo pored bizantske katedrale stoji romanička kuća, uz nju gotička palača, a do nje renesansno zdanje. Pa uza nj jedno barokno, a u nastavku klasicističko… i tako sve do modernog hotela te još modernijeg kolodvora. A čitav se taj čud(es)an konglomerat može doživjeti odjednom, pogledom s kampanila crkve svetog Marka ili s vaporeta što plovi po Canalu Grande. Venecija bi mogla biti tek školski primjer, no sličnih živih knjiga povijesti arhitekture i urbanizma ima napretek, pa bijeli, crni, žuti i ini probisvijeti čoporativno hrle put Praga, Pariza, Beča, Rima, Barcelone, Istanbula… ili Splita. A kad je tako, ne može se zaključiti ništa drugo, već da je respektabilan tek onaj grad koji je zapravo - jedna sama velika hrpa interpolacija. Vrijeme je nekad teklo sporije no danas - pojedina su povijesna i stilska razdoblja trajala po dva-tri stoljeća. Te je svako novo zdanje, ugrađeno između dvaju postojećih, neminovno došlo u »nesklad« sa svojim okolišem. Ali je Vrijeme učinilo svoje, pa se papazjanija pretvorila u neodoljiv sklad. U pravilu. No, budući da pravila imaju iznimke, taj je proces neke gradove zaobišao. One u kojima se nosiocima vlasti šupak stisne - čim antiurbani dio pučanstva vrisne.

Buduća interpolacija u Kandlerovoj ulici već je prije početka gradnje stigmatizirana (kao - tu bi ljepše pristajao park), a što li će morati otrpjeti kad/ako bude izgrađena?

INTERPOLACIJE - DA ILI NE (2)
Što zapravo sačinjava (staru) Pulu?

Maloumno je protiviti se tomu da se Pula i ubuduće razvija onako kako se razvijala milenijima. Znači, vječitim interpoliranjem, ali bi se pritom morala poštivati dva uvjeta: da gabariti interpoliranog zdanja ne poremete postojeći (ili nestali) prostorni sklad i da arhitektura novih kuća ne pokušava replicirati negdašnje stilove, već da jasno i glasno odrazi vrijeme svog nastanka

Pariz: svemirskoj stanici nalik, kulturni centar Pompidou u drevnom središtu grada, na par koraka od famozne crkve Notre Dame

U prvom napisu ove serije konstatirano je (a dobronamjernom čitatelju možda i dokazano) da je interpoliranje novih zgrada u praznine zatečene izgrađenosti neminovni element razvitka normalnog grada svidjelo se to njegovim trenutačnim žiteljima ili ne. Utvrđeno je i da su u Puli itekako agilni oni kojima se to ne sviđa. No, objektivnosti radi, treba reći i da protivljenje ugrađivanju novog u staro nije specifikum miloga nam tritisućljetnoga grada. »Antiprotivne« je čeljadi bilo i ima svugdje, ali se razumne gradske vlasti s njom znaju nositi, a ona s vremenom uvidi svoju zabludu. Onaj koga to zanima sigurno zna na kakav je bijesan otpor Parižana prije tridesetak ljeta naišla ugradnja ekscentričnog zdanja centra Pompidou u blok nadomak slavne stolne crkve Notre Dame, kao i, malo kasnije, futurističkog ulaznog trakta u povijesni Louvre (usto još i na mjestu parka koji je bez milosti iskorijenjen do zadnje travke). Baš su te interpolacije danas ponos Pariza i njegovih građana. Od njih su još žešći Bečani: svojom okrutnom kritikom najprije uzrokuju živčani slom (pa i suicid) arhitekta čija im interpolacija nije odmah sjela, ali za koju godinu došljaka neće pitati je li pohodio staru Stjepanovu katedralu, nego je li vidio novu, »otkačenu« kuću Haas, interpoliranu u neposredno susjedstvo tog gotičkog hrama božjeg. I je li se nadivio (sprva ismijanom kao totalno šašavom) Hundertwasserhausu. Ipak, ima razlike između Pariza i Beča pa i neke transilvanske vukojebine (s jedne strane) i Pule (s druge): drugdje se odluke o arhitekturi i urbanizmu, naime, ne zasnivaju na podilaženju hirovitim, ili izmanipuliranim, ili nedovoljno informiranim narodnim masama, već na respektiranju (grado)graditeljske struke.

Pulski planeri i projektanti poznaju mentalitet današnjih žitelja grada pa ga nastoje i maksimalno uvažavati te su pri planiranju i projektiranju krajnje obazrivi da ne bi povrijedili nečije osjećaje. Ipak, s pravom žele sačuvati i dignitet svoje profesije pa se svojski trude postići častan kompromis. Ne insistiraju na onome što je, recimo, u Varšavi ili Rotterdamu samo po sebi razumljivo: da se povijesna jezgra u potpunosti liši nasilno nastalih praznina, nego će predložiti da se tek minimalnim, najnužnijim interpolacijama starom gradu omogući da barem nagovijesti kakva je bila njegova izvorna struktura. Ipak - uzalud. Jer, druga strana je neumoljiva - ona »zna bolje«, a ima i podršku lokalne vlasti. Njoj će indolentno i uvredljivo ignoriranje mišljenja struke smanjiti papirološku gnjavažu, a uvažavanje retrogradne galame pribaviti sigurne glasove na idućim izborima. Dotle je sve jasno, ali preostaje pitanje: kad vlast već kani i ubuduće »njegovati« grad kakav jest, na koji čudesan način namjerava iz konkurencije eliminirati brojne druge gradove koji, uz Pulu, također pretendiraju na laskavu titulu kulturne prijestolnice Europe?

Beč: Haus Haas na glavnom trgu stare gradske jezgre, tek 50 metara od katedrale koja se zrcali u staklenoj fasadi

Lišavanje nasilno nastalih praznina

U jednom podužem intervjuu za Glas Istre, objavljenom »davne« 1994., novinar je pisca ovih redaka, među ostalim, upitao i što misli o interpolacijama koje su i tada u Puli bile nešto poput aktualne teme (s negativnim predznakom, naravno). Odgovor je bio poprilično opširan i čestito obrazložen. Kako otada zemaljska kugla nije počela rotirati u suprotnom smjeru, on još uvijek važi, pa je u prošlom nastavku sažeto prepričan. On se svodi se na to da povijesnu Pulu - kao i većinu drugih gradova - zapravo sačinjavaju sve same interpolacije. Svako je zdanje jednom u dugoj povijesti grada bilo umetnuto u prazninu između postojećih te je stoga maloumno protiviti se tomu da se Pula i ubuduće razvija onako kako se razvijala milenijima. Znači, vječitim interpoliranjem (koje, uostalom, nije izmišljotina pulskih urbanista, već prastara globalna praksa), ali bi se pritom morala poštivati dva uvjeta: da gabariti interpoliranog zdanja ne poremete postojeći (ili nestali) prostorni sklad i da arhitektura novih kuća ne pokušava replicirati negdašnje stilove, već da jasno i glasno odrazi vrijeme svog nastanka.

Pula: na majušnu, iznimno diskretnu interpolaciju u Ulici Sergijevaca podigla se kuka i motika jer nije dovoljno starinska (među ostalim, fale joj, kažu, drvene škure!?) F. ANCELJ

Grad ponos imperatora

Rečeno je već da je u današnjoj, poseljačenoj Puli nekima nadasve gnjusna ideja da se (u Drugom svjetskom ratu nastale) praznine u tkivu grada - barem djelomično! - popune pa da ono ponovno bude kompaktno, a ne da liči na poderanu štracu. Ti žestoki borci za status quo uglavnom su uspješni, ali tu i tamo moraju i uzmaknuti pa se tako ipak ponegdje pojavi mogućnost interpoliranja. No, eto ti začas dviju novih brigada oponenata. I to zbog dvaju opisanih uvjeta kvalitetnog popunjavanja rupa. Jednu borbenu jedinicu čine investitori koji bi, ako njihova nova kuća već ne može biti duža i šira, da barem bude za kat-dva viša od propisanog maksimuma. U drugoj su, pak, oni koji bi pošto-poto da se gradi »još ljepše i starije« pa da nove kuće budu »u stilu« (kojem?), pa da budu od »autohtonog« materijala (kojeg?), pa - ovo naročito! - da »moderno ne paše među staro« (koliko staro: tisuću, petsto, sto… godina?).

Da bi se sadašnje nedoumice ipak donekle razbistrile (ako ne i uklonile), valja se malo vratiti u prošlost. Ne pradavnu, a ni davnu - dovoljno je sjetiti se stanja Pule na početku 19. stoljeća. Godine 1818. pedantna je austrijska birokracija unutar gradskih zidina nabrojila 926 žitelja i 204 kuće (a izvan zidina, osim Arene, nadaleko nije bilo ničega - ni nikoga). Dvije godine kasnije geodeti su izradili i precizan katastarski plan grada te šire okolice. Iz tog se plana iščitava da se onih dvjestotinjak kuća (od kojih su mnoge bile poluprazne ili, pak, sasvim napuštene) razbaškarilo na čak 22 ha (220.000 četvornih metara) pa bi, statistički, svaka raspolagala s oko 1.100 kvadrata. No, kako je u stvarnosti jedna kuća s okućnicom malokad zauzimala više od 100 četvornih metara, jasno je da su između njih zjapile ogromne praznine, a one su čekale da se u njih ugrade, pogađate već, interpolacije. Što se i desilo. Doduše, ne odmah - sve do sredine stoljeća broj Puležana se vrlo sporo povećavao (pa ih je oko 1850. bilo jedva nešto više od 1.100). No, 1848. golobradi je habsburški princ Franz postao car austrijski, legendarni Franjo Josip I., a on se zainatio da središte i sjedište njegove moćne ratne flote mora biti baš u Pulskom zaljevu te da neuredno i poluruševno selo Pula ima postati pristojnim gradom, poput drugih diljem ogromnog carstva. Kako tada još nije bilo mile nam demokr(o)acije, nije bilo ni u Pulu zaljubljenih entuzijasta koji bi huškali školarce da protestiraju protiv nove gradnje u starom gradu, a ni komunalna palača nije drhtala od frke pred događanjem naroda. Pa, se, dakle, uradilo po carskoj volji: pod hitno su se u slobodne parcele stale usađivati nove kuće - u neizmjernim količinama (tada se još nije znalo da taj prosti postupak ima fino ime: interpoliranje). Tempo izgradnje bio je i za današnje pojmove vrtoglav: u tek 30 godina tristo je novih zdanja popunilo praznine u povijesnom području grada. Znači, uz svake dvije postojeće kuće nastale su još tri. Nove su zgrade najčešće bile mnogo veće od prijašnjih - zauzele bi i po tri-četiri nekadašnje parcele. Usto, nije se interpoliralo samo u prazne čestice, već i tamo gdje su zatečene nastanjene, ali male i neugledne stare kuće - one su bez skrupula srušene i zamijenjene novima, većima i modernijima. Istovremeno su se i mnoge napuštene stare kuće obnavljale te ponovno naseljavale pa je mnogo veći od porasta broja kuća bio porast broja žitelja: on se udeseterostručio. Drevna Pula, na najboljem putu da postane ruina, tako je oživjela poput Feniksa i postala ponos imperatora te ugodan dom odasvud dotepenih novih građana - Puležana.

Središte pulske starogradske jezgre: danas postoje samo crveno obojene kuće, žutih nema već šezdesetak godina. U iole normalnom gradu tu ne bi bila 'crna rupa' pretenciozno nazvana park, nego bi se interpoliranjem stvorila nova urbana kvaliteta (skica F.

Otprilike ovako bi (u skladu s napadanim PUP-om Stari grad) mogao izgledati obnovljeni centar povijesne Pule: malim brojem diskretnih interpolacija povratio bi mu se esencijalni dio izgubljenog imidža (crtež je, još početkom devedesetih, izradio pulski ar

INTERPOLACIJE - DA ILI NE (3)
Interpolacije - stvarprestiža

Pulski Forum u prvoj polovini 19. stoljeća: omeđuju ga skromne jednokatnice (naslikao August Tischbein 1842.)

Sedam desetljeća nezaboravni je Franjo Josip I., car Cislajtanije i kralj Translajtanije »milošću Božjom« vladao svojim brojnim zemljama i narodima. Mnogo u životu jednog čovjeka, a vrlo malo u postojanju jednog grada. Pa ipak, kad je prošlo tek pola toga razdoblja reliquiae reliquiarum višemilenijske Pule pretvorile su se iz zapuštenog naselja u već sasvim pristojan grad. A to je bio tek početak. Kako u ono vrijeme stvari nisu, kao danas, išle na gore, nego na bolje, Pula je divovskim koracima napredovala i u narednim desetljećima, da bi se za života rečenog imperatora promijenila više nego li tijekom čitavog svog dotadašnjeg postojanja. A njen su prosperitet vjerno pratile - da, sve nove i nove interpolacije.

Kad su rupe u starogradskom tkivu pokrpane, na tome se nije stalo. Iako se već početkom treće trećine stoljeća počelo s izgradnjom i izvan povijesne Pule, ona se i nadalje nastojala modernizirati. Pa su se nova zdanja stala interpolirati i tamo gdje praznina uopće nije bilo. Nego su brže-bolje stvorene. Kad je netko zaključio da mu je stara kuća pretijesna, nekvalitetna, ili nerentabilna, ili da ne odgovara njegovu ugledu, ili pak da »kvari opći dojam okoline«, naprosto ju je srušio i na njenom mjestu izgradio novu - veću i reprezentativniju. A dešavalo se da ni to nije bilo dovoljno. Pa su i takve, vrlo solidno izgrađene i ni pedeset godina stare, kuće znale pasti žrtvom težnje za nečim još sjajnijim. Kako bi ustupile mjesto idućoj interpolaciji. Najočitiji je primjer takvog »preseravanja« na samom glavnom trgu stare Pule - Forumu.

Isto mjesto u drugoj polovini 19. stoljeća: nove i veće interpolirane kuće trgu su promijenile imidž (razglednica)

Forum početkom 20. stoljeća: u istočnu frontu je 1910. interpolirana palača jedne moćne banke (razglednica)

Između dvaju svjetskih ratova uz banku je interpolirana i zgrada štedionice, a to se stanje održalo do danas (foto: Franc Ancelj)

U vrijeme Rimskog carstva sve je moralo biti veličanstveno, pa se s prostorom nije štedjelo. Naročito onim javnim. Te je tako i pulski Forum bio ogroman, mnogo veći nego li je danas. No, u Srednjem vijeku gradovi su se, poput umirućih zvijezda, stali zgušnjavati, pa je i stari glavni trg postao »građevinsko područje«: na njegovoj su se površini podizali sve novi i novi blokovi kuća, dok se nije sveo na polovinu prvotne površine (čitava širina trga svela se na dimenziju pročelja Vijećnice). Takav je glavni trg Pule dočekao i sredinu 19. stoljeća. Ali, već pedesetih godina, kad se zapuštenom gradu ukazala jedinstvena prilika da se radikalno preporodi, trebalo je, naravno, osuvremeniti i njegov centar centra. Pa su porušene skromne jednokatne kućice duž zapadnog i istočnog ruba trga. Da se htjelo, tada se moglo na zapadnoj strani Forum proširiti na njegov nekadašnji prostor - ali to nije učinjeno. Nego su vlasnici parcela srušenih kućica na njihovo mjesto ugradili nova zdanja, s čak tri kata. A i na istočnoj strani u nove su praznine interpolirane nove kuće s dva i tri kata. No, one neće doživjeti starost. Jer jedna je banka bacila oko na atraktivnu lokaciju, pa je te »stare« kuće sravnila s tlom i u (ponovno) stvorenu rupu već 1910. interpolirala svoju raskošnu palaču. I to tako glomaznu, da je dobrano narušila i imidž prve joj susjede, drevne Vijećnice koja je do tada suvereno dominirala Forumom. Ali tu priči još nije kraj. Jer za Italije ukazala se »neophodna« potreba da se uz banku izgradi i štedionica. Ništa lakše – (s)maknut će se još dvije stare kuće pa na njihovo mjesto usaditi zdanje od sjajnog bijelog kamena. (U to vrijeme eliminiran je i blok vis-a-vis, ali ovaj put ne radi gradnje novih zdanja, već s namjerom da se forumu iz rimskih vremena povrate nekadašnje dimenzije i izgled. Započeto - zbog izbijanja rata - nije nikad dovršeno, no to nema veze s temom interpolacija, nego je već priča iz nekog drugog filma.)

Izgrađenost Ulice Sergijevaca;

Na interpolacijama baziranih metamorfoza pulskog Starog grada ima napretek, pa je nemoguće ovom prilikom spomenuti (a kamoli opisati) sve. Ali na one u dvjema glavnim ulicama ipak bi se još valjalo osvrnuti.

Spomenuti katastarski plan iz 1820. pokazuje da su tada, ali i sve do sredine pedesetih, preostale kuće u reduciranoj Puli bile koncentrirane tek oko Foruma i u Opatijskoj ulici, te uz Forumu bliže dijelove dviju od iskona glavnih starogradskih prometnica: Kandlerove i Ulice Sergijevaca.

Ova lijepa kuća samo izgleda da je baština baroka - ustvari je u blok Ulice Sergijevaca interpolirana tek u vrijeme Franje Josipa I. (foto: Franc Ancelj)

A upravo ova potonja najbolja je ilustracija moći i učinka razumnog interpoliranja. Via Sergia je već prije sto i dosta godina Puležanima predstavljala ono što je za Bečane bila Kaerntnerstrasse: korzo, trgovačko središte, produženi dom…, ukratko: ono što se na up-to-day hrvatskom zove »špica«. Mjesto gdje ćeš vidjeti i biti viđen. A to nikako ne bi bila postala, da nije sličila salonu na otvorenom. To jest, da nije bila kompaktna cjelina. To jest, da u bezbroj nekadašnjih praznina ne bijahu bile vješto umetnute - interpolacije. I to svakakve: od prilično bezličnih, konfekcijskih zgradurina sa, za ono vrijeme, komfornim stanovima za iznajmljivanje, do ubavih, u nekom pomodnom »neo« stilu dizajniranih obiteljskih kuća. Da, čak se i Sveta mati Crkva uključila u opći trend interpoliranja u prazne prostore, pa je uz prastari hram Blažene Djevice od Milosrđa dogradila neoklasicistički aneks. A sve (osim crkve, naravno) interpolacije imale su nešto zajedničko: prizemlja ni u kom slučaju nisu, kao nekad, služila za stanovanje, već su u njih smještane trgovine, obrtničke radionice, gostionice…, a bilo je tu i fotografskih ateljea, te, od kraja stoljeća, već i - kinematografa. (Kako ne bi zaostali za općim trendom, i vlasnici malobrojnih zgrada koje su preostale iz ranijih vremena, potrudili su se da svoje kuće prilagode novom imidžu ulice, pa su i njihovim prizemljima dodijelili javne funkcije.)

Druga najvažnija ulica u povijesnoj Puli, Kandlerova, po atraktivnosti doduše nije izravno konkurirala Vijaserđi. U prizemljima njenih kuća bilo je krčmi i nekoliko butiga, ali i podosta stanova ili pomoćnih prostorija. No, Kandlerova je imala i svojih komparativnih prednosti: bila je prva paralelna ulica s gradskom (civilnom, dakle) rivom, pa time najbliža parobrodskom pristaništu i stajanci barka-taksija kojima se začas stiglo na željeznički kolodvor (a uskoro i do kupališta na obližnjoj sojenici). Usto, tu je bila i stolna crkva, te nije čudno što se i u toj ulici tražila »parcela više«. I tako je u kratkom razdoblju unutar druge polovine 19. stoljeća između postojećih tridesetak kuće interpolirano još toliko novih (među njima i jedan fini hotel - Imperial). Koje li štete, zar ne? Da se nije tako manijački gradilo, tu bi danas mogli biti divni parkovi. Pa bi Pula bila pravi raj - da nije bilo urbanista. Ili, kad su već bili tu, da su bar gradska vlast i »javno mnijenje« tu čeljad nekrštenu spriječile u vražjem naumu da bogomdani idilični gradski pejzaž upropaste - interpolacijama.

Samo što bi u tom slučaju Pula zacijelo ušla u Guinnessovu knjigu - kao jedini na svijetu »ne-grad«.

Izbor:

  • 1. October 18, 2008 - http://www.glasistre.hr/?502aa0895a67bce8edd1e134482f34b7,TS,4048,,20318,,252970,,
  • 2. October 25, 2008 - http://www.glasistre.hr/?37945222b3d15ecbb5629482cfa9c510,TS,4063,,20412,26990,254143,,
  • 3. November 8, 2008 - http://glasistre.hr/?69100f59362354863af0195d0a173305,TS,4090,,20585,,256164,,

Main Menu


Created: Saturday, November 08, 2008; Last updated:Friday November 06, 2015
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA