|
Ivanjski kresovi
Kresovi, veliki večernji ognji, što su u
prošlosti, osobito uoči Ivanje i Petrove, plamsali u velikom broju po
istarskim brežuljcima, u zadnje doba prilično su rijetki - gasi se s
njima, na žalost, jedan stari i lijepi običaj, koji inače potječe iz
dalekih paganskih vremena kad su naši preci štovali vatru.
Naziv krijes, kres ili kris, kojeg u
Dalmaciji još zovu koleda i svitnjak, čini se da je prvotno označavao
obrat, odnosno mijenu sunca, jer je u većini slučajeva vezan za ljetni
solsticij - za najduži dan u godini - 22. lipnja - kad Sunce "stane" da
bi ušlo u astrološki znak Raka.
Običaj loženja kresova postoji kod svih
Slavena, keltskih, romanskih i germanskih naroda, a potječe od kulta
Sunca i vatre, pošto je oganj smatran sredstvom za gonjenje zlih duhova.
Kult Sunca i vatre obavljan je i među
starim Slavenima u Istri, usporedo sa štovanjem Peruna, boga groma,
munje i ratarstva. Sveto drvo tog važnog božanstva naših dalekih predaka
bio je hrast, a dubrave (gajevi duba) mjesta njegova kulta. Možda zato
se i danas za loženje kresova upotrebljava, uglavnom, hrastovo granje.
U sklopu južnih obronaka Učke, iznad
Mošćeničke Drage, uzdiže se vrh Perun, a lijevo od asfaltne ceste
Lindar-Gračišće visoravan Perunčevac. Može se zaključiti da su na tim
brdima, što bijahu obrašteni hrastovima, imali svoja svetišta stari
Slaveni. Kasnije su na njima dugo plamsali ivanjski kresovi.
Kresovi, što potječu iz paganskih
vremena, su u Istri poslije pokrštavanja Slavena vezani uglavnom uz
blagdan Sv. Ivana, što pada 24. lipnja, i uz praznik Sv. Petra i Pavla,
koji se održava krajem istog mjeseca. Podjednaki običaj održavali su i
romanski stanovnici istarskih gradića.
Osim uoči Ivanja i Petrova, u drugim
krajevima naše zemlje pale se kresovi u povodu Jurjeva - Đurdevdana i
Vidovdana. Tom prigodom okupljeni narod pjeva naročite popijevke - pleše
se i svira, a momci i djevojke (u nekim mjestima i u parovima) skaču
preko ognja, što sve ima neko magično značenje.
Kad vatra dogori, u pojedinim selima
pregoni se stoka preko garišta. Poslije tog čina, koji ima svojevrstan
obredni karakter, "krave daju više mlijeka, a volovima ne prijete razne
boleštine..." Ugarci se, drugoga dana u ranu zoru, zatiču u njive, da bi
"pšenica bjelica bogato rodila..."
U Istri palili su se kresovi na vidnim
mjestima, na rubovima njiva i vinograda te na rudinama do samih sela.
Kresovi uz polja i vinograde loženi su, uglavnom, pri zalasku sunca,
prije nego što će seljaci otići s posla svojim kućama, dok su vatre
pored sela paljene kasnije, kad je pao mrak.
Kresovi uz polja i vinograde su u
srednjoj Istri loženi, uglavnom, zelenim granjem smreke i vlažnom slamom
(steljom), jer bio im je cilj da daju više dima nego vatre. Naime, ako
je dim liisko lebdio nad poljima i vinogradima, onda se očekivala
bogatija ljetina. Uz to, danju se dim bolje vidi nego plamen.
U pojedinim selima na Motovunštini su u
kresove na rubovima vinograda bacani već suhi vijenci od grančica ulike,
koji su blagoslovljeni u crkvi na dan Uličnice (Cvjetne nedjelje). Do
tada su maslinovi vijenci bili netaknuti na potpornim stupovima (od drva
i kamena) na kraju redova vinove Ioze.
Kasniji ognji, na rudinama, obično poviše
sela, bili su znatno veći od dimnih kresova uz njive i vinograde. U
obliku visoke piramide naslagale bi se znatne količine suhoga granja,
ponegdje i debla, uglavnom hrasta i cera, da bi se plamen mogao vidjeti
iz što veće daljine.
Manja sela su, u većini slučajeva, palila
jedan zajednički krijes, dok su stanovnici većih naselja naložili po
dvije i tri prigodne vatre. U tom poslu su najčešće, kao na "raboti",
sudjelovala gotovo sva kućanstva. Tada bi pretežno mladi ljudi dovlačili
na određeno mjesto voz i više suhih drva.
Ti seoski kresovi, koji su od starine
imali u prvome redu zasebne obredne značajke, vremenom su kao privlačni
tradicionalni običaj poprimali više-manje zabavni karakter, pa i
svojevrsno nadmetanje izmedu susjednih sela, tko će, uoči Ivanje i
Petrove, naložiti veći oganj i kome će se kasnije ugasiti.
Zbog toga, još u razdoblju između j dva
zadnja rata, kasno na večer uoči Ivanje s viših brežuljaka srednje Istre
moglo se pogledom obuhvatiti stotine kresova što su plamsali i u daljini
od dvadesefak kilometara, da bi se neki ugasili tek oko pola noći.
S obzirom na to da su kresovi u zadnjem
ratu predstavljali i svojevrstan prkos sela fašističkim okupatorima, kao
i znak slavlja u povodu neke partizanske pobjede, paljene su takve vatre
i u povodu prvomajskih praznika, često takoreći pod nosom
neprijateljskih posada što su se nalazile u istarskim gradićima.
U selu Senju istarski književnik Zva. ne
Črnja je 1. svibnja 1944. godine, uz ostalo, zabilježio: "Bljesnulo je
odjed. nom i zatutnjilo. Na glavicama buzetskih brežuljaka liznuli su
plamenovi. Ne jedan, ne deset, nego stotine plamenova. U večernjem
sumraku horizont kao da je ozaren praskozorjem. Iz daljine kresovi su
izgledali kao krv. Koliko velikih plamtećih mrlja treperi u pomrčini. A
ti kresovi govore. Oni govore o prošlosti i budućnosti. Razdiru mrak,
kuju zastrašujuću odmazdu, ali bliješte kao ljubav i kao sunce. A iza
svakog krijesa jedna obitelj, jedno selo, iza svakog krijesa nastupa u
koloni čitav narod..."
Izvor:
- Just Ivetac, "Ivanski Kresovi",
Kalendar 1990 - Franina i Jurina, Edicija Libar od Grozda (Pula,
1990), p. 145-146.
Vidi također:
|