|
»Fantastična bića Istre i
Kvarnera« Borisa Perića i Tomislava Pletenca - prva studiozna,
komparativna i provokativna analiza pučkih vjerovanja
Malik, malik, na menadžera si nalik
[Izvor:
© Glas Istre, Subota, 10. siječnja 2009 -
https://www.glasistre.hr/?95f2d30c109aeb46564b4f35f4633905,TS,4238,4208,21344,,265338,0.]
U
pričama o tajanstvenom patuljku - maliku, macvaliću ili macmoliću,
obijesnom, ali dobrodušnom, najčešće se pojavljuje motiv novca, bilo kao
skrivenog blaga, bilo kao plaće, zarade koju glavni lik želi podijeliti s
malikom koji mu je pomogao u poslu. Kroz menadžerske titule i ritualna
poimanja materijalnih vrijednosti, negdašnje vjerovanje u malika danas se
obnavlja u težnji da je za prevladavanje društvenih kriza nužno
razumijevanje tajnih znanja kapitalizma i burzovnog poslovanja. Ista
zbunjujuća tajna, samo u drukčijem pakiranju
Piše Davor ŠIŠOVIĆ
Tkogod je proveo koju godinu na nekom od
humanističkih studija, od književnosti do politologije, od sociologije
do filologije, vjerojatno je za svoju dušu, izvan obavezne studijske
literature, guštao knjige autora poput Johanna Huizinge, Carla
Ginsburga, Mircee Eliadea i sličnih. Ovi su povjesničari i antropolozi u
znanosti bili pandan onome što su u književnosti budućim akademskim
građanima predstavljali, recimo, Carlos Castaneda ili Hermann Hesse.
Nisu se ti autori morali čitati, ali čitali
su se, komentirali, promišljali, donosili su u razumijevanje povijesti
civilizacije ovih naših prostora nešto novo, nešto što nije bila
oficijelna događajnica, već uvid u stanje duha ljudi i naroda koji su
Europom prolazili te dulje ili kraće ostajali na mjestima koja danas
imaju sasvim drukčiji identitet i državni status. I tkogod se poslije
studija, na poslu, u svojoj profesiji, bavio interpretacijom davnih
stanja duha ovih naših, domaćih, poznatih i prepoznatljivih prostora,
požalio je što nitko od naših autora, izuzev Miroslava Bertoše, nije o
našem zavičaju i našim precima pisao tako kao što su o drugim zakutcima
svijeta pisali Huizinga, Eliade i drugi. |
 |
Borba krsnika sa štrigama prema
viđenju slikara Nenada Pantića |
Malo ću pretjerati ako ustvrdim da knjiga Fantastična bića Istre i
Kvarnera, zajedničko djelo književnika Borisa Perića i etnologa
Tomislava Pletenca (izdavač Vuković & Runjić, Zagreb, 2008.),
popunjava tu prazninu, ali zasigurno u jamurinu neznanja o
korijenima našeg iskonskog identiteta baca prvu lopatu zemlje, onu
inicijalnu. Postoji li uopće zamašnjak što bi ga ta knjiga trebala
pokrenuti, vidjet ćemo, no nimalo ne pretjerujem ako naglasim da je
knjiga Perića i Pletenca prvi pokušaj da se jedan zatajeni aspekt
istarskog nasljeđa, a možda čak i identiteta, definira i
kontekstualizira, po vertikali i horizontali, i da o fantastičnim
bićima iz istarskih i primorskih tradicija, vjerovanja i usmene
pučke književnosti progovori studiozno, komparativno, također i - a
kako bi drukčije moglo - provokativno.
Štriguni i krsnici
kao šamani
Osjećaj da treba napisati ovu knjigu kod
obojice se autora razvio paralelno i neovisno. Perić, i ranije naklonjen
prozi groze i jeze, u svijet istarskih nadnaravnih bića utonuo je dok je
pripremao svoj predzadnji roman Vampir, dok je Pletenac u Istri
proveo godine u terenskom radu, što kao znanstvenik-istraživač, što kao
voditelj studentskih studijskih grupa. Svaki za sebe, obojica su dijelom
odškrinula taj mistični svijet skrivene Istre, no ono što ih je kroz ta
odškrinuta vrata zapahnulo, bilo je previše za njihova tada aktualna
zanimanja. Projekt, koji su složili čim su se njihovi putovi ukrstili,
privukao je čak i naklonost Ministarstva kulture, koje je skoro na
neviđeno financiralo pripremu knjige.
Dodatnim terenskim istraživanjima, kao i
pregledavanjem gomila neobjavljene etnološke građe iz Istre u
ustanovama, poput Instituta za etnologiju, povezivanjem istarskih i
kvarnerskih mitoloških motiva s onima iz drugih mitologija, paralelama i
potkrjepama iz umjetničke i znanstvene literature, Perić i Pletenac
nakupili su obilje materijala i saznanja od kojih su sastavili knjigu
kakvu sam, osobno, odavno želio pročitati. Knjigu koja naše istarsko
kolektivno nesvjesno ili podsvjesno smješta u kontekst europskih i
svjetskih mrakova, koja pokazuje koliko smo slični i koliko smo
različiti s drugima, sa svima koji oko svojih ognjišta raspredaju drevne
predaje o coprnicama, trolovima, elfovima, vilama, zmajevima, božjim
maljevima ili zelenim mravima. |
 |
Malik - tajanstveni patuljak |
Knjigu u svojstvu prologa otvara poglavlje Pukotina fantastičnog.
Tu se naznačuju »problemi«, vuku paralele, primjerice, između karnevala
i Halloweena, mitologije i fantastike, regionalne i povijesne
distribucije fantastičnih bića, i čitatelja se uvodi u prostor kojim se
ova knjiga bavi, prostor Istre i Kvarnera, koji se zasad benigno
definira kao »specifična domovina fantastičnih bića«. Poglavlje U
glavu pogađa najosebujnije nadnaravne stanovnike ovih prostora,
štrige i štrigune te njihove oponente krsnike. U toj se dualnosti
pronalaze tragovi drevnog šamanizma, odnosno težnje da se kontrolira
duša, a opstojnost štriga i krsnika kroz vjerovanja, ali i
iscjeliteljske prakse sve do našeg vremena tumači se nužnošću da se
dobro i zlo imenuju, prepoznaju i instrumentaliziraju »u lokalnim
konstrukcijama istarskih mikrouniverzuma«.
Atila kao simbol
potopa
U prethodnom je poglavlju za primjere
korištena etnološka građa, no u poglavlju naslovljenom Štrige i
štriguni u popularnoj kulturi, u kojem se rekonstruira prepisivački
mar pisaca, bilo dokumentarista, bilo prozaika ili pjesnika, koji su
pretvorivši pučke predaje u »vjerodostojne zapise s putovanja« ili pak u
popularne romane, ove teme sa seoskih ognjišta donijeli u građanske
salone. Zgode poput one o vampiru Juri Grandu iz Kringe 1672. godine,
ili pak čuvena vampirska epidemija u Srbiji početkom 18. stoljeća,
pokrenule su u viktorijansko doba nove književne žanrove. Vampirima se
kao motivom, nedvojbeno rođenim na balkanskim prostorima, nisu bavili
samo utemeljitelji žanra poput Byrona ili Stokera, već i klasici poput
Goethea, Baudelairea, Kiplinga, filozofi poput Voltairea ili Marxa, ili
naših autora poput Šimića, Kamova i Ujevića. |
 |
Tomislav Pletenac i Boris Perić –
etnološko-književni autorski dvojac |
Zbog simptomatičnosti za ukupnu temu knjige, cijelo poglavlje posvećeno je
Juri Grandu, ali tu je i poglavlje o Atili, čijem ćemo se uvrštenju u
ovakvu knjigu možda i začuditi. Međutim, upravo se oko pojma Atile,
povijesne ličnosti, prelama pučko shvaćanje pojma povijesti, odnosno
njegovo sukobljavanje s pojmom legende. Priče o Atili zabilježene u
Istri primjer su povijesne nekonzistentnosti, ali i kulturne razmjene
između starosjedilaca i pridošlica. Povijesno pamćenje razarajućih
pohoda Atilinih Huna u 5. stoljeću preskočilo je stoljeća da bi se u
vidu legende sačuvalo među istarskim Hrvatima i Talijanima. Međutim, uz
uobičajene motive iz legenda o Atili (rođenje iz veze princeze i psa,
sveopće razaranje, pogibija od kamena iz pastirove praćke, što se sve,
iako malo nategnuto, može dovesti i u vezu sa starogrčkim mitom o
Minotauru), nasljeđe hunskog ratničkog pohoda, koji je u kasnijem
srednjovjekovlju doživljavan jednako kao sveopći potop iz Starog
zavjeta, odnosno masovna božja kazna za ljudske grijehe, sačuvano je i u
predajama o pasoglavcima, još jednoj vrsti fantastičnih bića koje Istra
dijeli sa svojim mediteranskim susjedima.
Dok su štrige i štriguni u sukobu s
krsnicima osebujan istarski način interpretacije temeljnog motiva borbe
dobra i zla, autorima se u poglavlju Noćni teror mora puno
upečatljivijima čine pučka kazivanja o tim od štriga malo manje moćnim
bićima. No, iako su istarske štorice o morama najživopisnije, ta su
fantastična bića, unatoč svom specifično zavičajnom koloritu, u Istri
najmanje originalna: pandani se mogu naći u cijelome svijetu, od
starogermanske mitologije do novovjeke likovne umjetnosti. Ipak, dok se
drugdje u svijetu pojavljuju i muški »morci«, u Istri su more isključivo
ženski likovi (za razliku od štriga koje također imaju muške inačice u
štrigunima). Porijeklo more autori, međutim, nalaze na najneočekivanijem
mjestu: u židovskoj legendi o Lilith, prvoj Adamovoj ženi.
The Evil Eye [Il
malocchio]
U poglavlju Zmaj s Trsata mitologiju
iz sfere književnosti izrasle iz pučkih predaja spušta se na zemlju te
kroz »čvrsti objekt« Fernkornove skulpture baziliska uz Nugentovu
grobnicu na Trsatu ispreda razvitak motiva ove neobične mitske životinje
od antičkog mita preko srednjovjekovnih viteških bajki raširenih diljem
Europe, sve do »ozbiljnih« zoologija u kojima se ovo stvorenje nastojalo
identificirati kao stvarno postojeću životinju. Duhovina, s
engleskim pridjevkom
The Killer Fog, tematizira najstrašnije, ali i najteže opisivo
biće iz istarskog fantastičnog bestijarija. Duhovni korijeni opet sežu
puno dalje i dublje od pučkih predaja, sve do Dantea, vraćaju se prema
našem vremena do Kafke, kulminiraju kod Stephena Kinga i Johna
Carpentera te se u našoj suvremenosti ukotvljuju u pojmovima ekološke
nelagode. Doista, koliko će trebati da se dim iz Rockwoola pučkim
reinterpretacijama poveže s tajanstvenim zlim silama što dolaze iz guste
neprovidne magle?
Nekoliko idućih poglavlja još je maštovitije u reinterpretacijama
tradicionalnih motiva iz priča i legendi o nadnaravnom. U Istri česte
predaje o zakopanom blagu, ustvrđuju autori, kriju pretkršćanske
staroslavenske mitove o proljetnom obnavljanju života. Poglavlje o
urečljivcu također ima engleski dodatak The Evil Eye, a motiv
urokljivog pogleda također se rasprostire u svojoj dugoj mitološkoj i
književnoj, ali i znanstveno-medicinskoj povijesti. Autori su
identificirali izuzetno zanimljiv trag vjerovanja u urečljivce u
današnjoj vrlo raširenoj, ali pomnije pozornosti sasvim nevrijednoj
navici da se izrečeni komplimenti otklanjaju ili umanjuju. Pomislili
bismo da smo zapravo skromni kad na pohvalu odvratimo da i nismo baš
toliko lijepi, da nismo baš toliko smršavili, da ne vozimo baš tako
dobar auto, ali podsvjesno time zapravo uključujemo genski uvjetovanu
samoobranu, prevenciju od uroka.
 |
Atilina glava na pročelju stare
kuće u Tinjanu: obrana od zlih sila, ali i spomen na doba velikog
razaranja kao božje kazne za ljudske grijehe |
Orko, mrak ili
bilfo
Još jedno biće koje kod Perića i Pletenca
dobiva sasvim novu dimenziju od one uvriježene u štoricama, što se
pripovijedaju uz ognjišće, je orko, mrak ili bilfo. Na stranu sada
solidno duhovito tumačenje da je orko, koji otima zalutale putnike,
izgovor za pijanstvo ili slikovita usporedba bilfovih otmica s novijim
otmicama izvanzemaljaca. Ono što je doista zanimljivo i intrigantno jest
teza da danas strahovi nastaju zbog odstupanja od marketinški nametnute
standardizacije te da se kao društveno prihvaćena samoobrambena mjera -
kao nekad kod orka izokretanje ili zamjena odjeće i obuće - preporučuje
uklapanje u obrasce »kvalitetnog života«, naravno opisane u
visokotiražnoj self-help literaturi ili emisijama tipa Oprah show.
Pred kraj autori se bave književnim
refleksijama o nadnaravnim bićima, od Vladimira Nazora, Mate Balote i
Milana Rakovca pa sve do Tolkiena, a naslov zadnjeg poglavlja -
Malik, malik, na menadžera si nalik - primjeren je izraz tranzicije
u sagledavanju značenja fantastičnih bića od plemenske prapovijesti do
upitno visokocivilizirane budućnosti. U pričama o tom tajanstvenom
patuljku - maliku, macvaliću ili macmoliću, raširenima i daleko izvan
istarsko-kvarnerskog prostora, obijesnom, ali dobrodušnom, najčešće se
pojavljuje motiv novca, bilo kao skrivenog blaga, bilo kao plaće, zarade
koju glavni lik želi podijeliti s malikom koji mu je pomogao u poslu,
ali mu je šašavi patuljak zbog njegova poštenja ostavlja cijelu. Kroz
menadžerske titule i ritualna poimanja materijalnih vrijednosti,
negdašnje vjerovanje u malika danas se obnavlja u težnji da je za
prevladavanje društvenih kriza nužno razumijevanje tajnih znanja
kapitalizma i burzovnog poslovanja. Ista zbunjujuća tajna, samo u
drukčijem pakiranju.
I to je, zapravo, interpretacijska shema
čitave ove knjige - rekonstruirati odakle potječu sve te naše
zmamorije, da bi se kroz ponudu (sasvim neobaveznu, drugi bi autor
isti motiv mogao i drukčije interpretirati) njihovih prepoznatih
značenja u današnjici moglo opravdati to što u sva ta bića još i
dandanas vjerujemo, plašimo ih se, ponekad ih čak i mazohistički želimo
sresti ili se u najmanju ruku sa svime time - dobro zabavljamo. |
(Ne)poznata
zavičajna baština
Pojavi djela
Fantastična bića Istre i Kvarnera Borisa Perića i Tomislava
Pletenca sasvim zgodno koincidira istovremeno objavljivanje drugog,
proširenog i dopunjenog izdanja Štorica od štrig i štriguni
Drage Orlića (koja je inače Periću i Pletencu bila obavezna polazna
literatura za ovo istraživanje), ali i sve češće bavljenje štrigama
i ostalim nadnaravnim bićima u svakodnevici istarskih (pa i šire)
umjetnika, književnih, likovnih i kazališnih, a također i
prepoznavanje ove teme kao dijela zavičajne baštine u aktivnostima
istarskih škola i vrtića. Prema Pletenčevim i Perićevim riječima,
najjači strah je strah od nepoznatog (ili u najgorem slučaju, od
onoga što niti ne znamo da ne znamo), a ako nešto dobro upoznamo,
tada se toga ne trebamo ni bojati ni sramiti. |
|
Kako
izgleda štriga?
Kad god smo
pisali o štrigama i sličnim bićima, uvijek je bilo vrlo teško tu
temu napraviti ilustracije, jer, naravno, štrigu nitko nikad nije
snimio, ni u pučkoj ni u autorskoj umjetnosti starijih vremena nitko
ju nije ovjekovječio, a umjetnici - naši suvremenici ovim su se
temama bavili vrlo, vrlo rijetko. Zato je izuzetno ugodno
iznenađenje na internetskoj adresi https://www.3dhr.net/npantic/
pronaći niz vrlo nadahnutih kvalitetnih slikarskih vizija štriga,
krsnika, mora i ostalih nadnaravnih bića iz istarskih predaja na
način kako ih je vidio zagrebački slikar istarskih korijena Nenad
Pantić. |
|
Main Menu
Created: Sunday, August
16, 2009; Last updated:
Sunday, May 16, 2021
Copyright © 1998-2025
IstriaNet.org, USA |
|